Hajduk je te sezone 1990./91. imao mlade i dobre igrače, ali i sezonu krize. U prvenstvu jednostavno nije išlo, a nije da nismo mogli.
U obrani Slaven Bilić, na boku Jarni, u vezi Štimac, fantazist Gogi Vučević, u napadu Alen Bokšić, Joško Jeličić, došao je i Kozniku. Doduše, još golobradi mladići iz Hajdukove omladinske škole, koji će samo par godina kasnije ispisati najljepše stranice hrvatskog nogometa i postati ozbiljne europske nogometne veličine.
Nakon demokratskih promjena 1990. izabrana je nova uprava Hajduka, ubrzo će direktor kluba postati povratnik iz Croatije Sydney Vedran Rožić, sportski direktor Iko Buljan, a u Izvršni odbor ući će Ivica Šurjak. Tako su respektabilni hajdukovci iz "Zlatne generacije" konačno počeli ulaziti u poljudske kancelarije, što je tada bila velika želja navijačkog puka.
Jako loše otvorena je sezona, prvu pobjedu "bijeli" su ostvarili tek u sedmom kolu na gostovanju u Banjoj Luci. Imalo je veze i to što smo zbog potreba Poljuda oko organizacije Europskog prvenstva u atletici A90 u početku prvenstva mijenjali domaćinstva s gostovanjima, pa je i to dosta otežalo start momcima Luke Peruzovića.
I onda smo u derbiju s Partizanom bili poraženi u Splitu s 2:0. Utakmica je prekinuta u 42. minuti, navijači su ušli na teren i zapalili jugoslavensku zastavu. Hrvatski Split, predvođen Torcidom, tada je pokazao što misli o bivšoj tvorevini i tada, u osvit Domovinskog rata, iskazao svoje htijenje za slobodnom i neovisnom Hrvatskom.
Bijeli su do kraja jesenskog dijela prvenstva zbog kazne morali igrati u Varaždinu i Dubrovniku. Smijenjen je trener Luka Peruzović, ustoličen Josip Skoblar, nekad Zlatna kopačka Europe kao golgeter velikog Olympiquea Marseillea, koji će kasnije stvarno postati Hajdukov specijalist za kupove.
Bijeli su te sezone odrađivali zadnju godinu kazne neigranja službenih europskih utakmica, zarađene zbog bacanja suzavca na sjevernoj tribini na utakmici protiv istog tog Olympiquea Marseillea. Kazna je bila koncipirana tako da Hajduk mora dva puta ostvariti plasman u neki od europskih kupova — u to vrijeme Kup prvaka, Kup UEFA i Kup pobjednika kupova — i tek nam se onda ta godina kazne računala kao odrađena. Stvarno vrlo rigorozno.
I tako su bijeli uspjeli te sezone odraditi kaznu, nakon što su u polufinalu kupa eliminirali banjalučki Borac te se plasirali u finale, gdje nas je čekao ljuti i najveći rival Crvena zvezda, koja je osvojila prvo mjesto u prvenstvu, tako da bi Hajduk, bez obzira na to tko će osvojiti Kup, igrao u Kupu kupova.
Eeeee, ali onda se dogodila utakmica, jedna od najvećih, a možda i najvažnija u bogatoj Hajdukovoj povijesti.
Finale Kupa između Hajduka i Crvene zvezde igrano je na današnji dan, 8. svibnja, u složenim političkim i društvenim okolnostima, kao što su često utakmice ova dva kluba odigravane kao utakmice visokog rizika i nosile poseban nacionalni i politički naboj. Još od one titule prvaka 1950. i prvenstva osvojenog bez ijednog poraza te gola Bože Brokete u pobjedi Hajduka rezultatom 2:1 na Starom placu, kada su splitski studenti osnovali Torcidu, najveću i najstariju navijačku skupinu u Europi.
Ali vratimo se utakmici finala Kupa igranoj na današnji dan prije 35 godina, koja je opisana i u dokumentarnom filmu "Hajdukov ratni trofej".
Nekoliko dana prije utakmice, na početku Domovinskog rata, poginulo je u obrani Domovine u Borovu Selu dvanaest hrvatskih redarstvenika. Hrvatska je bila ujedinjena paleći svijeće za svoje heroje. Dva dana prije finala u Splitu su održane poznate demonstracije pred zgradom Banovine, tadašnjom Komandom VPO-a.
Igrači Hajduka, vodstvo puta i nešto novinara skupili su se u bijelom salonu poljudskog stadiona čekajući odluku treba li uopće ići igrati u Beograd.
Kako su Hajduk tada vodili "proljećari", predsjednik Skupštine dr. Ivo Petrinović i predsjednik Izvršnog odbora dr. Stjepan Jukić Peladić, uprava se konzultirala s tadašnjim najvišim hrvatskim političkim dužnosnicima. Sugerirana im je odluka: "Idite u Beograd i pobijedite".
Sekvenca je to iz povijesti hajdukologije koju je u očevoj memoarskoj, nedavno objavljenoj knjizi "Probuđene uspomene", opisala Splićanka koja dugo živi u Anconi, kći doktora Jukića Peladića, moja dugogodišnja prijateljica iz splitskih osamdesetih — Nikolina Jukić Peladić.
Beograd 1991.: Utakmica koja je postala simbol hrvatskog otpora i Hajdukove veličine
Jiri Jeslinek, češki internacionalac u bijelom dresu, teško se prepao i odbio ići u Beograd.
Trener Skoblar, instinktom velikog stratega, posegnuo je za iznenađenjem pa je u finalu igrao Dragi Setinov, pouzdani stoper koji je bio u Poljudu, ali nije baš nastupao te sezone. Pokazalo se to odličnim potezom jer će Makedonac u redovima bijelih u finalu odigrati odličnu utakmicu i potpuno zaustaviti "Zvezdine zvezde" — Binića i Pančeva.
Naš Dragi Setinov i danas je rado viđen gost u Splitu. Nazvali smo ga u Skoplje:
"Kako se ne bih sjećao, to mi je najdraži trofej i najdraža utakmica u karijeri. Ja sam prije toga bio nešto ozlijeđen, tako da nisam bio ni predviđen igrati. Ma nije se znalo ni hoće li se uopće ići igrati u Beograd. Jiri Jeslinek se prestrašio i odbio ići.
Kažete da sam zaustavio Binića i Pančeva, pa svi smo odigrali odlično, mada to nitko nije očekivao, i donijeli Kup u Split pobijedivši Crvenu zvezdu, te godine europskog i svjetskog prvaka."
Utakmica nije bila baš posjećena. Zvezda se spremala u Bari na svoje finale Kupa prvaka, tako da je kod njih sve bilo podređeno tome, a i same okolnosti odigravanja finala učinile su svoje.
Iz Splita su put Beograda krenula doslovno dva torcidaša, Sergej Vujnović "Serga" i Slavko Vladušić "Doktor". Sretnemo ih često i danas:
"Išli smo iz Splita autobusom do Ploča, pa onda dalje vlakom preko Bosne i Vinkovaca do Beograda. Tamo nas je čekao Hajdukovac Papić, koji je gore živio, navijao za Hajduk i uvijek dočekivao Splićane. Negdje početkom utakmice razvili smo hrvatsku zastavu, beogradska publika nas je najprije gledala u čudu, pa onda krenula na nas, da bi nam i beogradska milicija dala porciju batina. Ustali smo nakon gola Bokšića, a onda su nas milicioneri izbacili sa stadiona. Vodstvo Hajduka povelo nas je natrag u Split vojnim transporterom kojim su Bijeli putovali na to gostovanje."
Ta hrvatska trobojnica danas je uokvirena i čuva se u poljudskim salonima.
Ali splitski dvojac nije bio sam, našli su tu Miru i Alena iz Sarajeva, Alena inače "Željovca" koji je volio i Hajduk i divio se Torcidi, i svi su avionom otišli do Splita. Igrači su, naravno, skupili nešto novca dvojcu navijača za put do Sarajeva, bila je to uvijek gesta "bijelih".
Hajduk je nastupio s crnim florom na rukavu zbog pogibije dvanaest hrvatskih redarstvenika.
A bilo je još tuge tih dana u Poljudu. Našem beku Miliju Hadžiabdiću poginula je u Mostaru u prometnoj nesreći desetomjesečna kćerkica, ali on je ipak, na traženje trenera, smogao snage, otputovao s momčadi u Beograd te odigrao izvanrednu utakmicu. Kapetanu Darku Dražiću umro je otac pa je morao na sprovod u Novi Travnik. Tako je "hajduke" kapetanski poveo Igor Štimac, a trebalo nam je za taj boj malo Igorova liderstva, pa i pozitivnog mangupstva ovog karizmatičnog hajdukovca:
"Jedna je to od najvećih utakmica u povijesti tada velikog kluba. Taj su dan na teren izašli pravi 'hajduci', spremni na sva iskušenja protiv favoriziranog budućeg europskog prvaka Crvene zvezde. Predvođeni sjajnim Skoblarom totalno smo deklasirali Zvezdu. Prava je šteta što nismo iskoristili još tri-četiri sjajne prilike da ih potučemo do nogu. Stoički smo otrpjeli sve uvrede i poniženja, taj dan ostvarivši veličanstvenu pobjedu. Posljednji trofej osvojen u bivšoj državi donijeli smo na Poljud, gdje će ostati za sva vremena", rekao nam je Igor Štimac.
Negdje pred kraj prvog poluvremena Alen Bokšić je, onako bokšićevski, skinuo tri Zvezdaša sa svojih leđa i zabio za veliki trijumf bijelih usred Beograda.
Bokšić kao Vukas, pisalo se poslije.
A i sam trofej ima svoju priču. Godinama se nije znalo gdje je. Pričalo se da ga negdje krije Petar Lovrić, da je tko zna gdje. Bojali su se u Hajduku da ga ne bi tražili da se vrati u Beograd, kao nekakvo vlasništvo nekadašnjeg FSJ-a. Ali kup je dobro u utrobi Poljuda sakrio Hajdukov više od ekonoma Juko Strinić i sjećamo se kad je prije nekih dvadesetak godina ponovno izložen u Poljudu, gdje će ostati zauvijek.
Juko i Vele Strinić uvijek su bili pravi vojnici voljenog im kluba.
Taj ratni trofej bijelih jedan je od najvećih mitova hajdučke kulture sjećanja, zbog kojeg često gledamo snimku finala pa primijetimo uz klupu i tadašnje članove vodstva puta Petra Lovrića i Antu Ivkovića Zonzija, onako gospodski u mantilima, u stilu velikog kluba.
Velikog kluba koji je pokazao hrvatsko srce u samim počecima borbe za slobodnu Hrvatsku.
