Splitski ogled Hajduka i Hamburgera tog 19. ožujka 1980. imao je sve ono bitno za ostati mitskom utakmicom u kolektivnoj memoriji nogometne hajdukologije.
Bio je to najprije sudar dva velika znalca i konkurenta , dva trenera kapitalca Ivića i Zebeca koji su ranijih godina smjenjivali jedan drugog na hajdukovoj klupi kraj Stare plinare, a obojica će ostaviti neizbrisiv trag u europskom nogometu , pa i kao tvorci velikih Ajaxa i Bayerna, te osvajači europskih nogometnih liga i kupova...
Bila je to najposjećenija nogometna priredba u Splitu do tad. Novi stadion, preko 55000 gledatelja, Dalmacija na nogama. Hajduk igra uzvratnu utakmicu doma, treba stići samo jedan gol prednosti protivnika. Konačno se može rješiti prokletstva i kompleksa Saint- Ettiena i PSV-a , kad su se velike pobjede na domaćem terenu u gostima rušile kao kule od karata.
Imali smo i našeg čovjeka u redovima suparniika. Iku Buljana u to vrijeme jednog od najboljih europskih defanzivaca, koji je profesionalno odigrao odličnu utakmicu, šta je godinama zamjeravano od strane dijela navijača, pa i nekih novinara, ali naš Iko igrao je i postupio pošteno, onako kako je jedino mogao i znao. Sićam se fotografije objavljene godinama kasnije, Šure i Iko izlaze sa terena, a Iko skinuo majicu, prijatelj Tomo mi govorio : " Vidi ga kako je jak i to bez teretane u to vrime.."
Ta srijeda imala je i svoj oproštaj,žal i tugu, jer sutradan je u vojsku odlazio naš kapetan i ikona Ivica Šurjak, kao naš zadnji dodir sa " Zlatnom generacijom", koja je ruku na srce ispisala najuspješnije stranice našeg kluba. Govorilo se da će Šurjaka pustiiti iz vojske odigrati moguće polufinale , ali sve je to djelovalo daleko i neostvarivo..
Vratit će se Šure za jedanaest utakmica pri kraju sljedeće sezone i postići šest golova u toj svojoj zadnjoj sezoni u Hajduku, što mu nikad nije dovoljno ni valorizorano, našem najdražem igraču, u to doba velikoj europskoj klasi.
Svaka drama pa tako i ova naša u toj poljudskoj večeri imala je i svoga tragičara. Ovaj put u liku našeg mostarca Bore Primorca, vrhunskog tada modernog i pouzdanog stopera, danas dobrog i uspješnog voditelja hajdukove nogometne Akademije.
Vremeplov sjećanja
Nakon što su bijeli u hladnom Hamburgu pokazali ne samo da se mogu nositi sa tada najjačom europskom momćadi , več da smo poraženi grubom sudačkom greškom nakon preočitog faula nad našim golmanom Pudarom i da smo imali nekoliko šansi za pobjedu( samo Zlatko Vujović imao je četiri šanse, od toga dvije stopostotne uz udarce Šurjaka i Krstičevića), u Splitu, Dalmaciji i gdje god ima hajdukovaca sve je bilo u znaku uzvrata.
Karte su na poljudskim blagajnama planule za tren, a tako i na staroj trafici -suvenirnici ispred nekadašnjeg doma Hajduka.
Srića šta sam bio mali pa nisam još kao godinama kasnije morao po karte mojim Baškovođanima jer neznam ni ja kako bih.
Moja mama, fina gospođa i poznata splitska učiteljica u školi " Lučac" nas je na sportskoj sekciji raspoređivala na mali nogomet " Ko je Hajduk, ko Hamburger" Naravno svi smo htjeli biti Hajduk.
Na dan utakmice pred crkvom Gospe od Zdravlja klekla je veća grupa navijača Hajduka pjevajući " O Isuse na nebesu, daj pomozi bijelom dresu"
Milicajci su samo promatrali i oni su se izgleda nadali našoj pobjedi i Božjoj pomoći prolazu u četvrtfinale...
Nije me vodilo na utakmicu , kao gužva, kao mal si , kao radio apelira da se dica ne vode .
Ćača Jure išao je na istočnu tribinu sa rođakom Frankom , koji će desetak godina kasnije položiti život za Domovinu, a ja sam utakmicu gledao preko TV- a sa susidom Ankom priprostom , al jako pametom ženom i koja je nogomet razumila bolje od nekih današnjih trenera.
Pun stadion u do tada neviđenoj atmosferi, stotine bijelih zastava. Hajdukovci elegantni, prvi put u novim eriminim dresovima onim sa plavim koletom i obrubom na rukavima , šteta što se taj stil nije duže zadržao, Hajduk je bio moderan, svjetski, jedini u biivšoj ligi imao bi dresove stranih proizvođača sportske opreme( i o tome ćemo jedan drugi put) , što je mnogima tada bilo nedostižno. Na sjevernu tribinu donesen je čak i jedan kapsil na kojem je simbolično pisalo HSV. Saznat ćemo godinama kasnije, unio ga je kolega Ozren Maršić tada još nije bio novinar, već golobradi navijač.
Ivić je postavio momčad Pudar na golu,
Iskusan zadnji red Mužinić, Rožić, Primorac, Zoran Vujović, u vezi Krstičević, Šurjak, Gudelj, Đorđević i u napadu Zlatko Vujović i tada mladi Davor Čop izvrstan u igri glavom, što je i dokazao te večeri izvrsnom asistencijom za drugi gol.
Ušli su kasnije Šalov i Maričić.
Već u trećoj minuti hladan tuš na Poljudu.
Nakon fatalne greške Bore Primorca, Hrubesch je doveo goste u vodstvo od 1:0, sada su nam trebala tri gola za prolaz.
Ali Poljud gori, trese se sve i čeka se gol preokreta. I končno Zlatko Vujović taj naš strašni i moderni napadač, kojem smo ostali i dužni neke aplauze, za 1:1 u 21. minuti.
I onda par minuta kasnije jedaesterac na Šurjaku.
" Kapetanski sam uzeo loptu i krenio prema bijeloj točki , penal je bio na meni, nije baš uputno da jedanaeterac izvodi igrač na kome je napravljen, ali htio sam pucat. Ivić je vikao s klupe, neka Boro puca " rekao nam je Ivica Šurjak.
Želio je veliki trener vratiti u igru svoga miljenika Boru Primorca, pouzdanog modernog stopera onako Ivićevskog i do tada nepogrešivog izvođaća jedanaesteraca. Bilo bi 2:1, Poljud u deliriju i bili bismo nadohvat našeg sna , ali njemački vratar Kargus brani, susida Anka viće ispred televizora "Ajme meni , dobar je ovi njijov branilac"
Boris Mutić govori u eter " Ova utakmica ima i svog tragičara - Boru Primorca"
Boro kao Shakespeare
Hamburger je poveo 2:1 , potkraj prvog poluvremena i na odmor umjesto s vodstvom bijelih idemo sa vodstvom gostiju.
Sad nam treba još tri gola za prolaz, ali svi mislimo da se može.
U svlačionici drži " katedru" Ivić i više mu od pomoćnika dobri naš Špaco Poklepović...
Početkom drugog poluvremena izvanredni u toj utakmici Boriša Đorđević izjednačava na 2:2. Igra se sada samo na jednu branku, onu Hamburgerovu. Šure po naputku Ivića probija ovaj put kroz sredinu, na krilima su Krstičević i Đorđević. Primorac je prekomandiran u špicu , volio je Ivić te moderne rošade, bio je veliki trener, ispred vremena.
"Strašna je to bila utakmca , atmosfera, sve.. Nesretno smo ispali, bili smo bolji , jako blizu prolazu, nadigrali smo Nijemce pogotovo u drugom poluvremenu. Hamburger je napravio samo tri šanse iz kojih smo primili dva gola." reći će nam Dražen Mužinić.
Kazetu s te utakmice davno mi je posudio školski kolega, novinar Dava Perić, a ja je prosljedio Ivici Mornaru u njegovoj punoj igračkoj snazi, kad bi je gledali kasnije , mi smo navijali kao da još uvijek možemo proći.
No vratimo se. Primorac je u napadu, opasan, opsada je pred Kargusom, deseci šansi. I Hajduk vodi 3:2, golom tog istog Bore Primorca u 86. minuti, za našu možda najveću , al sigurno najtužniju pobjedu.
Nazvali smo Iku Buljana.
" Kada je Hamburger u kojem sam tada igrao na izvlačenju parova četvrtfinala u Rimu izvukao moj Hajduk, direktor Netzer hvatao se za glavu , u Hamburgu je bila jaka zima te godine , čak smo išli na pripreme u Bordeauxu. Nisam igrao u prvoj utakmici zbog tek preboljelog hepatitisa. Tu utakmicu na prepunom Poljudu igrao sam stopera jer su nam dva standardna stopera bila ozljeđena.
Drago mi je da ste primjetili da u toj utakmici nisam napravio niti jedan prekršaj, što je za moju poziciju na terenu bilo nevjerojatno. Odigrao sam korektno i pošteno u svom poslu", kazao je Iko Buljan.
U nekadašnjoj hajdukovoj suvenirnici na Rivi, tamo ispred koje će Armando kasnije u drugoj polovici osamdesetih novaćiti novu generaciiju Stare Torce, na zidu je godinama stajala velika fotografija prepunog sjevera sa te utakmice.
Utakmica je to koja je odredila put naših nogometnih života, slavlja, tuga, ponosa i snova dice sa sjevera, kad smo preko noći odrasli i prestali biti djeca, "te noći kad su nas stigle potjere sudbine" jer te smo noći prestali vjerovati u bajke.
" Hamburger" je fundament splitske nogometne bohemije, one iz "Gage", " Zele" i " Holcera" koja nas je i priko ćaća odredila, pa sve do zadnjeg šanka uz jadransku magistralu , svakog našeg malog mista .., Rafo je još bio u Dugopolju...
Godinama se po Splitu pitalo onako sjetno "A di si bija protiv " Hamburgera"...
Utakmica je to koja u biti nikada nije ni završila...
Nikada više nismo tako trčali protiv vremena, kao te zadnje četiri minute na Poljudu , kad je ono veliki Tomislav Ivić ustao sa klupe prema korner zastavici vičući Damiru Maričiću našem " Jerkoviću za siromašne" kako ga ja Slaven prozvao ," Makica, Makica" objašnjavajući kako izvesti posljednji poljudski korner u toj epskoj utakmici.
Taj posljednji korner i centaršut za skok za sva vrimena, skok genearcije i na terenu i tribinama, skok kojeg još čekamo...
Šurjak će već sutra biti u vojsci u Ljubljani, njegovi smeđi uvojci doći će pod škare nekog kasarnskog brice i tako u nepovrat otići duga kosa našeg odrastanja, Šure kao Samson , Mužinić će na kraju sezone u engleski Norwich, Luketin u francuski Sochaux, , a Borišu Đorđevića kupit će isti taj Hamburger u kojem se neće baš naigrati već će sreću potražiti u obližnjrm St Pauliju...
Dugi će predvodnički odraditi navijanje sa sjevera, pred odlazak u Australiju, donoseći na novi stadion dušu momaka "sa divjeg istoka" Staroga placa, ostavljajući Prli da obnovi Torcidu največu , najbolju i najstariju navijačku skupinu u Europi.
Trener Ivić otići će u belgijski Anderlecht gdje ga je već čekao Luka Peruzović , da od velikog begijskog napravi veliki europski klub. Na hajdukovu klupu sjesti će Biće Mladinić, da konačno pokaže da je ne samo najveći hajdukov filozof već i dokazani trenerski bard.
Čekao se Slišković...
