Situacija iz jednog zagrebačkog prvog razreda počela se rasplitati kada je prvašić molio mamu da ga ne šalje više u školu. Mama je već neko vrijeme znala da dijete, nažalost, trpi fizičko nasilje u školi, ali nije željela ''skakati na prvu''.
''Moje dijete voli školu, dobar je učenik. Kad sam shvatila da tamo ne želi više ići, odlučila sam da je dosta. Sve sam napisala u grupu roditelja i odjednom se ispostavilo da većina djece iz razreda trpi nasilje od skupine učenika'', priča mama iz Zagreba, čiji identitet nije objavljen zbog zaštite identiteta djece, piše Dnevnik.hr.
Roditelji se okupljaju, dogovaraju i s učiteljicom sazivaju roditeljski sastanak kako bi o svemu razgovarali i pronašli neko rješenje. Ispostavlja se da se najviše incidenata događa za vrijeme produženog boravka.
''Učiteljica je i sama prestravljena, i ona i razrednica tvrde da nikad nisu imali tako loš razred. Ispada da su u jednom razredu okupili nekoliko učenika koji ne bi trebali uopće ići u školu po standardnom programu jer imaju određene poremećaje u ponašanju. Ne razumijem kako su mogli dopustiti da svi zajedno budu kod iste učiteljice u istom razredu'', rekla je mama prvašića kojeg zlostavljaju vršnjaci.
Ističe kako su roditelji na sastanku pokazali prilično puno razumijevanja za svu djecu iz razreda, pa i za nasilnike i za žrtve. No iznenadila se relativiziranjem i izjednačavanjima žrtava i nasilnika te pokušajima zataškavanja cijelog problema u školi.
''Pazite, većina te djece koja stvara probleme i maltretira druge zapravo isto treba pomoć, većina njihovih roditelja je također suradljiva i želi pomoći svojoj djeci, ali u jednom trenutku roditelj čije je dijete žrtva svakodnevnog nasilja mora shvatiti da se treba zauzeti za svoje dijete. Znači, ostala djeca dolaze kući krvavog nosa, razbijenih krvavih koljena, puni modrica po tijelu...''
''Oni se mlate šibama, bacaju se stolice po razredu. To su takva djeca da im učiteljica nije nikakav autoritet. Oni i njoj odgovaraju s ''mrš u pi*ku materinu, puši ku**c, pi*ko..." Drugim učenicima trgaju stvari, pernice, bilježnice, bacaju knjige kroz prozor. Oni su tek prvi razred, ja se zaista plašim što će biti kasnije. To nikako nije normalno ponašanje'', priča zabrinuta majka, koja je najviše zatečena time što ni nakon duljeg vremena od školskih službi ne vide nikakav prijedlog za trajno rješenje problema.
"Ni ravnateljica ne može razgovarati s tom djecom i nju vrijeđaju, ali ništa se ne događa. Čak se sve, kao, svodi na to da su svi krivi"
Nakon roditeljskog sastanka i na inzistiranje roditelja da dobiju neki plan za rješenje problema ne događa se ništa ili barem malo toga. Naime, za jednog od učenika škola podnosi prijavu socijalnoj službi, a sve drugo ostaje isto. Dojam je roditelja da se sve pokušava zataškati, a žrtve i nasilnici se izjednačavaju. Iako su i sami nudili pomoć, tražili rješenja, našli su se pred zidom, a nasilje se svakodnevno ponavlja.
