Goldonijeve „Ribarske svađe“ Predragu Luciću poslužile su kao podloga za „Barufe“, domaće ribarske hrvatsko-slovensko-talijanske svađe. Slovenski redatelj Vito Taufer zajedno sa svojim suradnicima morao je postići komično-satiričan učinak, ali ujedno i suosjećanje s likovima koje vlast i bogati vlastodršci gledaju svisoka i petljaju se čak i u njihove svakodnevne „barufe“. U proizvodnju ove kompleksne predstave jednostavne tematike uključena su čak četiri kazališta: Istarsko narodno kazalište – Gradsko kazalište iz Pule (Hrvatska), Gledališče Koper (Slovenija), Slovensko narodno gledališče iz Nove Gorice (Slovenija) i Slovensko stalno gledališče iz Trsta (Italija).
Nizak život – niske uvrede
Težak ribarski život stanovnika malih mjesta obilježen je velikim snovima i manjkom prilika za njihovo ostvarenje. Likovi vrijeme krate „ćakulajući“ i trudeći se da ih nitko ne optuži za takvo prizemno ponašanje. Jedini odmak od učmale svakodnevice može pružiti ljubavni život, a upravo je on izvor najvećih svađa i komike. Kad dobroduši lokalni momak Šime (Luka Cimprič) dā Lucijeti, Đovaninovoj (Kristijan Guček) djevojci šećernu vunu i duhan, nastane opći kaos u koji se upetlja cijelo mjesto. Keka (Nika Ivančić), zbog tobožnje uspaljenosti zvana Keka Peka, ogorčena je na Lucijetu „Kurcijetu“ (Patrizia Jurinčič Finžgar), a svađe i ljubavi trokuti eskaliraju do te mjere da čitava barufa, na čelu s obiteljima i poznanicima upletenih, završi pred austrougarskim sucem.
Carlo Goldoni u svojim je komedijama oduvijek pokazivao naklonost prema građanstvu i puku, a Lucića je iznad svega odlikovala satiričnost koja ne bira žrtvu – svatko može biti prokazan. Izvrsna je to kombinacija u kojoj ne može biti tabua: pozornica ogreza u teški naturalizam, gledatelji slažu krpe koje im glumice bace u krilo, pod je klizav od vina, znoja i salate, likovi s prozora pljuju jedni na druge, u žiži svađe miješaju se krv i slina... Za svađe koje eskaliraju tako brzo i duboko zbilja treba imati želudac, pogotovo kad se uzme u obzir da je oblikovatelj maske Matej Pajntar odradio preuvjerljiv posao. Kad fiziološke i fizičke prizemnosti prestanu, likovi se časte verbalnima. „Nek' mu se ruka zlati dok te noću mlati“, „Nemaš je ča vidit, a gori joj ona stvar kako oganj“, „Dabogda mu kurje oči progledale“, „Dabogda mu svaka davala, a nikad mu se ne diga...“ Likovi se časte riznicom kletvi, ali činjenica je da se sav kaos može smiriti čim se pokažu naznake sretne ljubavi koja liječi sve komplekse, društvene rane i narušene odnose.
Jezik, jezičine i jezične barijere
Najbolja odlika ove predstave ujedno je i najveća zamka. Višejezični glumci sjajno funkcioniraju kao klapa, ali razumijevanje publike uvelike ovisi o njihovoj jezičnoj kompetenciji. Usred ribarskih galamljenja i barufa razumna je i očekivana količina buke, ali svako lupanje potpetica po ionako skučenoj pozornici (logično, da se predstavi voajerska podloga svakog malog mjesta) rezultira još težim razumijevanjem ionako kompleksnih dijalekata i, za dio gledatelja zasigurno stranih jezika. Tim je veća odgovornost na glumcima koji svojim facijalnim ekspresijama i emotivnim monolozima moraju „čupati“ značenje na površinu. Samo su dvije stvari univerzalne u svim jezicima predstave – slovenskom, hrvatskom, talijanskom, njemačkom, mađarskom i dalmatinskom – uvrede i ljubav. Cijela priča, dakle, stane u svađu i svadbu, sve su ostalo tek natruhe života koji većina nas ne može razumjeti. On je istovremeno i šarmatno privlačan, ali i tužno odbojan. Kad psovke i kletve prestanu, likovi plešu i slave ljubav koja ujedinjuje sve, dijeleći s publikom svoje skromno veselje, servirajući ribu, vino i istarske pjesme. Jedno im se mora priznati – sav vam se taj miks može sviđati ili ne sviđati, ali kako Vještice kažu: totalno su drukčiji od drugih.