Na današnjoj konferenciji za medije povodom teškog stanja u KBC-u Split zbog loše epidemiološke situacije, među onima koji su se obratili javnosti bila je i Ivanka Ercegović, glavna sestra KBC-a Split.
https://www.facebook.com/dalmacijadanas/videos/1589598714714772
- Radni dan počinje u 6 ujutro, kao svim medicinskim sestrama i liječnicima. Naravno ima onih u dežurstvu. Radimo redovno na Firulama, a onda se posjećuje Covid odjel na Križinama. Svako jutro organiziramo rad, raspored i smjene. U 15:30 mogu reći zadnjih mjesec dana ide se s Firula ponovno na Covid na Križine, i tako svaki dan, svaku subotu i nedjelju. Tako radi puno i previše medicinskih sestara.
Prije je u postojećoj Jedinici intenzivnog liječenja na Križinama bilo 8 postelja i tu je radilo 25 do 30 sestara, a sada do 150 intenzivističkih sestara radi u JIL-u. To je sve skupa teško i zahtjevno. Moram kazati da sam vrlo ponosna na rad medicinskih sestara i medicinskih tehničara jer imaju veliku volju, entuzijazam, požrtvovnost i ne može nas srušiti ovo što čujemo vanka. Komentara će vjerojatno biti i na ovu reportažu.
Živimo svoj život, a oni svatko po svojoj savjesti.
Odgovorila je na pitanje što joj posebno teško pada na Covid odjelu.
- Intenzivistička sam sestra, cijeli sam život radila na Pedijatrijskoj intenzivnoj. Ne želim govoriti što mi osobito teško pada, to je neka druga i teška priča. Ali ljudima sigurno teško pada to što rade tu da nije moralo doći do svega ovoga, barem ne u tolikoj mjeri. Gledajte, razlika bi bila da sad u JIL leži 50 ili 15 bolesnika. Svima bi nam bilo lakše, a naši građani ne bi toliko obolijevali i umirali.
Svim zdravstvenim radnicima i svom tehničkom i nemedicinskom osoblju je sve skupa teško ovo gledati i proživljavati. Morate znati da ljudi ostaju po 240 sati u jednom mjesecu u bolnici.
Otkad sam se zaposlila prije 32 godine, radila sam na odjelima. Pogotovo je teško raditi u Jedinicama intenzivnog liječenja. Osim znanja, stručnosti i manualnih vještina, morate imati iznimnu ljudsku crtu empatije i pravog suosjećanja za bolesne ljude. Nama nije važno je li netko cijepljen ili nije, to vam najiskrenije kažem i nitko ih to i ne pita. Ali ovima vani kažemo da se cijepe. Eto, mi ćemo raditi svoje...
Postoji li na Odjelima psihološka potpora?
- Imamo, ali se u životu naučite nositi s raznim situacijama, a najviše vam pomažu ljudi s kojima radite. Ljudi koji rade isto što i vi. Ne mogu ja vama prepričati što ljudi ovdje rade. Postoje satisfakcije. Radila sam na Dječjoj jedinici intenzivnog liječenja. Kada bi djeca ozdravila vraćali bi se roditelji, sama djeca, i to su lijepe stvari. Uvijek se isplati raditi dobro.
Kažu da je najteži trenutak priključenja na respirator, tada se događa opraštanje s obitelji...
- Da. To su stresni i teški trenuci. Nisu to neke duge priče, ljudi u tim trenucima teško dišu, ne mogu puno razgovarati. Ali imaju potrebe da se javite njihovima doma, da im kažete da će to biti 4-5 dana, da će vjerojatno biti u redu, da će biti uspavani, da ih ništa neće boljeti. Naravno da im pokušavamo olakšati te trenutke.
