Dok se iščekuje inauguracija predsjednika Zorana Milanovića, ne staju reakcije nakon njegove pobjede na predsjedničkim izborima. Sada se oglasio i Glas Koncila.
“Nakon završenih predsjedničkih izbora, kada je 12. siječnja pobjedu odnio dosadašnji predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović, hrvatska je javnost svjedočila svojevrsnu igrokazu vladajućih u kojem je glavna uloga dopala – čestitki. Napetost je do te mjere narasla da je udarna vijest postala čestitka zagrebačkoga nadbiskupa i predsjednika Hrvatske biskupske konferencije novoizabranomu, to jest na novi petogodišnji mandat izabranomu predsjedniku.
Uvođenje kulture nečestitanja ne govori toliko o osobi koja ne čestita ili o osobi kojoj se ne čestita – nego razotkriva namjere koje mogu biti mnogo opasnije nego što se čini, a samim time nisu bezazlene, piše Glas Koncila.
Iz pojedinih medijskih analiza dalo bi se naslutiti da im nije toliko u fokusu bio sadržaj čestitke, nego uopće nadbiskupovo čestitanje u ozračju kada je iz vrha izvršne i zakonodavne vlasti poručeno da se novoizabranomu predsjedniku ne čestita (u pomalo šaljivu bi se duhu moglo zaključiti da je zlonamjernima koji u isti koš stavljaju državnu i crkvenu vlast nadbiskupova čestitka dokaz da je Crkva i dalje potpuno slobodna u svojem pozivu i poslanju).
Na stranu sada igrokazi vladajućih i medija kojima je kao u kakvoj smotri folklora konstanta postala nesnošljivost između predsjednika RH i čelnika zakonodavne i izvršne vlasti. Tu kost ne treba glodati, ali o čestitkama se može reći riječ-dvije.
Naime, pisanje ili izgovaranje čestitke pripada najstarijim retoričkim obrascima. Njihova je zadaća u što kraćoj i svečanijoj formi istaknuti opće mišljenje o onome kojemu se čestita, to jest izgovarati i pisati samo ono s čime se većina slaže (nikako hvaliti do mjere da onima koji ne misle tako pozli). U tom smislu čestitka kao retorička vrsta strogo zabranjuje bilo kakvo isticanje mana onoga kojemu se čestita – upravo suprotno, nužno je izricanje isključivo vrlina. Bez toga dijela čestitka nije čestitka. U dubokoj su zabludi oni koji misle da se čestitanjem veliča osoba kojoj se čestita ili da čestitka govori o tome koliko je čestitar pametan, lijep ili pismen. Ne. Čestitki je osnovni cilj stvaranje ugodnoga ozračja među ljudima, a ako čestitar odluči objaviti čestitku, cilj mu je ugodno ozračje prenijeti na šire društvo.
U skladu s tim uvođenje kulture nečestitanja ne govori toliko o osobi koja ne čestita ili o osobi kojoj se ne čestita – nego razotkriva namjere koje mogu biti mnogo opasnije nego što se čini, a samim time nisu bezazlene: stvoriti loše, toksično ozračje u društvu, uključujući otvaranje prostora za rasplamsavanje zločestoće. Hrvatska je tradicija poznata po čestitanju, a još više po čestitarenju koje je posebno živo u božićno vrijeme (kolenda).
Hrvatska je uvijek bila zemlja iskrenih čestitara, narod koji je tijekom stoljeća očuvalo zajedništvo jer se, rečeno u pavlovskom duhu, radovao s radosnima, a plakao sa zaplakanima. Tko god kulturom nečestitanja pridonosi lošemu društvenomu ozračju, ne radi ni za sebe ni protiv drugoga, nego – protiv dobra naroda.
“Nova kultura nečestitanja daleko od duha hrvatskoga naroda”
Običaj je da se čestitare o Božiću dariva, a u nedavnoj je političkoj komunikaciji uvedena novina da se na neki način nagrađuju oni koji ne čestitaju, a kažnjavaju oni koji čestitaju. Već se i po tome vidi da je nova kultura nečestitanja daleko od duha hrvatskoga naroda.
Ako je kojim slučajem npr. odnos između predsjednika Republike, Vlade i Sabora smišljeno takav kako bi se stekao izvanjski dojam da Hrvatska u bitnim geopolitičkim pitanjima u svim sastavnicama vlasti ne diše jedinstveno, što bi je sutra moglo spasiti ovisno o tome koja velesila u svijetu preuzme dominaciju – tada bi to bila lukavština nad lukavštinama. No cijena je takvoga dugogodišnjega pristupa u djelovanju pripadnika vrha vlasti ipak poticanje toksičnoga ozračja u društvu u kojem se misli da se primjerice mogu s leđa zaskakivati ljudi koji mirno mole na trgovima. Kao da opet nekomu unosnim postaje razdor forsiran po udbaškim metodama, a najvidljiviji je u odnosima između sjevera i juga.
Hrvatska je uvijek bila zemlja iskrenih čestitara, narod koji je tijekom stoljeća očuvalo zajedništvo jer se, rečeno u pavlovskom duhu, radovao s radosnima, a plakao sa zaplakanima. Tko god kulturom nečestitanja pridonosi lošemu društvenomu ozračju, ne radi ni za sebe ni protiv drugoga, nego – protiv dobra naroda”, napisali su.
