Gradsko kazalište lutaka Split i splitska Umjetnička akademija u godini kada slavimo 500. obljetnicu objavljivanja epa „Judita“ pripremili su nam pravu kazališnu poslasticu. „Judita“ je ono što je za stare Rimljane bila „Eneida“, a za moderne Talijane „Božanstvena komedija“ – antologijski ep, djelo koje obilježava i proslavlja narod, knjiga koja će „nositi“ cijelu epohu i biti atribuirana svakom razgovoru o nacionalnoj književnosti. Ovaj velik, ali važan zalogaj izuzetno je iskustvo za mlade glumce, no u prvome redu treba pohvaliti sjajnu režiju i dramatizaciju Brune Bebić, scenski pokret Jure Radnića i kostimografiju Sonje Obradović.
Podtekst priče o Juditi poznat je svima. Židovska junakinja svjedoči mučenju svoga grada Betulije pod čizmom okrutnog kralja Nabukodonosora i zapovjednika Holoferna te vođena božjom pomoći potonjem odrubljuje glavu. Predstava počinje znakovitom invokacijom Judite na prozoru prekrasna Meštrovićeva Kaštilca, a zatim glumci u ulozi kora ukratko prepričavaju sve ono što će potom posredovati svojom glumom, glasovima, tijelima. Važnost glazbe i scenskog pokreta opipljivo je prisutna od samoga početka predstave – Holofernova vojska korača uz težak zvuk bubnjeva i udaranje štapova, a ženski dio ulazi uz oponašanje zvukova prirode, u gotovo pastoralnom šaptanju i pjesmi koja eskalira u mukama zbog žeđi. Najnehumaniji napad na Betuliju, sprječavanje dotoka vode, u Meštrovićevim je Crikvinama riješen maestralno – vojnici su zatvorili središnji bunar pred pozornicom uz pomoć svojih kopalja i sulica kojima su natrpali tkaninu u izvor vode.
Jednostavna tkanina poslužila je i kao kulisa za drugi najvažniji dio predstave – Juditin susret s Holofernom. Nakon diskretne, a efektne promjene odjeće u vidu zlatne gornje haljine i marame, Judita uz vizual trbušnog pjesa u igri sjena na platnu zavodi Holoferna i odrubljuje mu glavu koja završava nabijena na štap na vratima grada.
Obrada klasika riskantan je posao, pogotovo kad između gledatelja i teksta stoji pet stoljeća jezičnoga razvoja. Međutim, sve su eventualne teškoće u razumijevanju ondašnje splitske čakavštine i naglasnoga sustava otklonjene izvrsnom glumačkom dikcijom i radom sa stručnjakom (prof. Sanja Vulić Vranković). Osobito je dojmljiva scena skapavanja od žeđi u kojoj su glumci vojnički utreniranim scenskim pokretom prikazali mahnitost, beznađe i želju da netko drugi doslovno ponese njihov teret ili im skrati muke. Sjajna vokalna uvježbanost dokazala je da zvonki glumački glas uz pratnju udaraljki itekako može „nositi“ težak epički čin.
Sasvim osobni dojmovi na temelju dosadašnjeg rada mladih glumaca – muški je dio pokazao da nisu samo izvrsni komičari i nositelji egzistencijalističkih uloga svoje generacije, nego i uvjerljivi antagonisti i/ili pokajnici. Mlade su glumice oduševile razvojem likova – od bespomoćnih građanki Betulije koje jedva čujno vape za spasiteljem, preko fatalnih zavodnica u Holofernovu šatoru pa sve do feminističkih (!) likova koji u patrijarhalnom svijetu uzimaju stvar u svoje ruke te žensku ljepotu i snalažljivost umjesto u stereotip i vic – pretvaraju u oružje.
S tehničke strane, osobito bitno za one koji tekst promatraju kroz prizmu pomoći u shvaćanju lektirnog naslova, predstava nije preduga, scenski je pokret čini izrazito dinamičnom, glumci ravnopravno sudjeluju u procesu stvaranja dramskog sukoba, a izvedba je izuzetno profesionalna, angažirana i uvjerljiva. Poslastica za sve koji vole ovo antologijsko djelo, a posebno i za one kojima biblijsko-vergilijanski ep nije prvi izbor na listi kazališnih želja. Mogli biste se ugodno iznenaditi.
Mladim glumcima (Nika Petrović, Petar Salečić, Lovre Kondža, Stipe Jelaska, Luka Šatara, Dea Marija Računica, Lara Jerončić, Paola Kuvačić, Mirna Mihelčić, Mia Bujan, Danica Katunarić, Petra Krolo, Katarina Lekić, Filip Luka Gospić, Mate Tavrić, Denis Tomić, Zdravko Vukelić) želimo svu sreću u njihovu profesionalnom razvoju, uz što više ovako dojmljivih i uspješnih projekata.
