Dalmatinski pelikan, latinskog naziva Pelecanus crispus najveća je vrsta pelikana. Gnijezdi se na Balkanu, Maloj Aziji, Ukrajini,…, a naseljava močvare i obale jezera.
Prvi znantsveni opis ove vrste napravio je orintolog Carl Friedrich Bruch još 1832. godine i to prema primjerku ulovljenom na Neretvi. A dokaz da je pelikan 'naš' čuva se u bečkom Prirodoslovnom muzeju. Tamo se naime čuvaju jaja koja su jedini dokaz da se u dolini Neretve gnijezdila upavo ta vrsta.
Nažalost, pelikana više od sto godina nije bilo u dolini Neretve, a 2011. godine tek su se opet pojavili na tom mjestu. Tada je Dragan Radovanić iz Hrvatskog orintološkog društva kazao se stvari kreću na bolje, barem što se te rijetke ptice u dolini Neretve tiče.
„Godine 2010. i 2011. Neretva ponovno postaje ptičji raj u kojem se redovito zadržava niz vrsta ptica močvarica u sve većem i većem broju, ovog proljeća i dvije do tri tisuće ptica istovremeno (najviše raznih vrsta pataka, gnjuraca, lisaka, čaplji, žličarki itd.). U taj broj nisu uključeni inače brojni galebovi. Stoga osobito veseli da je taj intenzivni napredak i oporavak ptičjega svijeta u dolini Neretve okrunjen povratkom kudravog nesita, naše najveće ptice močvarice i vrste koja je izumrla u Hrvatskoj prije gotovo stotinjak godina.“
Nažalost, kudrasti nesiti nisu se dugo zadržali na tom području. Jedni kažu da su krivi ribolovci koji su ih otjerali, drugi pak da je pelikanima Neretva bila usputna stanica donjihovog konačnog odredišta.
Poragovarali smo s Guidom Piasevoli, ornitolog i stručni voditelj Javne ustanove za upravljanje zaštićenim dijelovima prirode na području Splitsko-dalmatinske županije, pojasnio nam je terminologiju imena pelikan te odgovorio na nekoliko pitanja.
Terminologija imena dalmatinski pelikan?
„Nazvan je dalmatinski jer je opisan po primjerku iz Dalmacije, a i danas gnijezdi u blizini (Crna Gora).
To je najveća vrsta pelikana, teška do 15 kg i po tome je jedna od najtežih ptica koje mogu letjeti. Gnijezdi u kolonijama po velikim močvarama, jezerima, morskim lagunama i deltama. Hrani se ribom, koju često lovi i organizirano u grupama. Gnijezda su na otočićima ili čak plutaju, uglavnom izolirana od kopna gdje ima previše predatora. Najzapadnija područja rasprostranjenja su na Balkanu, a prostire se sve do dalekog istoka. Nama najbliža kolonija je na Skadarskom jezeru.“
Navodno se nakon 100 godina, u Neretvi 2011. g. na kratko pojavio kudravi nesit ili dalmatinski pelikan. Što mislite da je bio razlog tome odnosno što je razlog nestanka pelikana s naših područja?
„Nisam upoznat s pojedinačnim slučajevima, ali sigurno nije neka senzacija ako je viđena jedna ptica u preletu ili tko zna kako zalutala. Vijest bi bila da je zabilježeno gniježđenje. A taj film, bojim se, nećemo tako skoro gledati. Nekad davno bilo je nekih razmišljanja o njihovu ponovnom naseljavanju u Neretvi, ali ništa se nije maklo dalje od razmišljanja. A kakva je Neretva danas (degradirana), jedna održiva populacija sigurno nema uvjete za opstanak.“
Pelikani u Hrvatskoj imaju status regionalno izumrle gnjezdeće populacije. Što to točno znači?
„Regionalno izumrla gnijezdeća populacija znači da je u Hrvatskoj ta vrsta nekad gnijezdila, ali sada više ne.“
Vrsta ima oznaku NT što znači da je i na svjetskoj razini gotovo ugrožena. Zbog čega je došlo do toga, kako očuvati tu populaciju, ima li uopće rješenja?
„NT zapravo uopće nije loš status, s obzirom kakvih ima. Inače, te je kategorije ugroženosti osmislila organizacija IUCN i svaka ima nekoliko kriterija (ukupna brojnost, brzina smanjivanja populacije i sl.). Obično ima više razloga ugroženosti, ali danas je glavni nestajanje staništa, a posebno kada se radi o močvarnim vrstama, jer močvare ubrzano nestaju.“
Zapšto se jaja 'našeg' pelikana čuvaju u bečkom Prirodoslovnom muzeju?
„U vrijeme kada je u Dalmaciji bilo pelikana bili smo u istoj državi s Austrijom, a poslije austro-ugarske nagodbe, Dalmacija nije sjedinjena s banskom Hrvatskom i pripala mađarskom dijelu monarhije, već je pripala austrijskom. Zato je Dalmacija imala više veza s Bečom, nego sa Zagrebom. Mnogi su Austrijanci, bilo hobisti, bilo profesionalci, istraživali dalmatinsku prirodu. Dakle, ništa čudno da postoje jaja u bečkom muzeju. Ima nešto i u hrvatskim muzejima.“
Što je s pelikanima u zagrebačkom Zoo vrtu?
„U zagrebačkom zoo-u postoje pelikani i oni su, kao i mnoge druge životinje u zoo vrtovima, svojevrsna "rezerva" ako se u prirodi pogorša stanje populacije. I svi su vrtovi u svijetu u tom smislu umreženi.“
Možemo se samo nadati kako se stanje ove populacije u prirodi neće pogoršati već naprotiv; da će se dalmatinski pelikan vratiti u neretvansku dolinu, postati sve redovitiji i brojniji, a u daljoj budućnosti ponovno postati i neretvanska, dalmatinska i hrvatska gnjezdarica.
