Jedina dramska premijera Splitskoga ljeta u svojoj četvrtoj rasprodanoj izvedbi zatvorit će okulturnu manifestaciju. „Gazdarica“ se temelji na motivima Goldonijeve „Gostioničarke Mirandoline“ u nešto modernijem ruhu suvremenog austrijskog dramatičara Turrinija. Ta splitska gazdarica Mirandolina, doduše, nema svoju krčmu nego turistički objekt u izgradnji, obavijen bukom strojeva, scenografijom koja se svodi na hrpu građevinskog materijala i prostora u nastajanju, zadimljen prašinom i gustom zavjesom pečenjarnice i ćevapa. Slovenski redatelj Samo M. Strelec potpisuje režiju ove neobične klasicističko-suvremene kombinacije.
Kako obično biva, splitska je publika otvorena za inovacije. Goldonijev klasicistički komad i za ono je vrijeme bio neobično intrigantan – pametan, ali društveno onizak lik nije novost ni antičkoj komediji, no punokrvna junakinja koja se otvoreno poigrava posrnulim muškarcima i njihovim niskim strastima dramatičan je preokret u smjeru ostvarivanja emancipiranih ženskih likova. Naslovna je uloga pripala Petri Kovačić Botić koja je, kao i prošle godine u „Lizistrati“, s mnogo slojevitosti, drskosti, humora i glumačkog takta pristupila oblikovanju svoje junakinje. Njezini su prosci komični jadnici, bogati ili silom osiromašeni, tupavo zaljubljeni ili iritantno šovinistički nastrojeni – sve dok Mirandolina ne preokrene paradigme njihovih razmišljanja ili barem fokus njihova interesa ne pomakne na sebe ili sa sebe.
Za Mirandolininu se naklonost istovremeno uvijek bore barem trojica. U nimalo gospodskom nadmetanju, ali s puno glumačkog šarma i odlične suvremene „poseljačene“ modernizacije sudjeluju Grof (Donat Zeko) i Markiz (Mijo Jurišić). Zeko sjajno interpretira svoj lik i obavija ga već prepoznatljivim šarmom, zajedljivošću, jezičinom koja ubada, političkom nekorektnošću koja je toliko dobrodošla u značajnom broju njegovih uloga. Jurišić je također bio odličan izbor za utjelovljenje Markiza čiju nametljivost i naivnu bahatost volimo mrziti. U kombinaciji s njima poprilično je težak zadatak pao na Duju Grubišića koji igra Viteza di Rippafrattu, ženomrsca koji Mirandolinu promatra kao metaforu muške slabosti i gluposti. Njegovo je ponašanje samim time bahato, bezobrazno i odbojno – dok mudra gazdarica svojim ulagivanjem, povlađivanjem, komplimentima, a ponešto i opajanjem/opijanjem tvrdoglava gosta ne dovede vodu na svoj mlin.
Mnogo življe i atraktivnije nego kod Golodnija i Turrinija prezentiran je konobar Fabrizio u interpretaciji Pere Eranovića. On je zapravo tihi pokretač sitnih podbadanja, drama i sukoba oko Mirandoline, on koji publiku dočekuje prevrćući ćevape, pjevajući domaće šlagere i sirovo zaključujući „Vi imate gostionicu, ali nemate čov'ka!“ Ni Mirandolina ne ostaje dužna, ni zatelebanim proscima ni publici. Petra Kovačić Botić odlično ruši četvrti zid između pozornice i publike, referirajući se na „neudobna sidala“, „skupe karte“ i „muktaše“. Na osnovnu misao predstave ne treba drugo čekati, a nije loše što ju je protagonistica izrekla jasno, glasno i bez uvijene pristojnosti: „Autentičnog ovog grada su prašina, kultura i ćevapi.“
Kako gost uvijek mora biti u pravu, da ne kažemo zadovoljen, Fabrizio sjajnim manevrom s grbače
nakratko skida i Grofa i Markiza i odmiče ih od Mirandoline. U kratkom razgovoru s publikom Fabrizio
izvlači „dvije glumice“ koje je „nadopisao da ovu dvojicu maknem od Mire“. To je možda i redateljski
najbolja odluka predstave.
Tajana Jovanović (Ortensia) i Nikša Arčanin (Dejanira) izazvali su val oduševljenja, a dosjetke na račun Dejanire („Krvi ti, listovi veći od mojih“) bile su još jedan podsjetnik koliko je važno u ansamblu imati glumca poput Arčanina koji je otvoren za vrlo provokativne, bizarne i karikaturalne likove. Njihova je mala komedija zabune kvalitetno upotpunila komad koji je, očekivano, bio klasicistički razvučen, ponešto naporan, u netaknutim Goldonijevim ljubavnim dijalozima ozbiljno udaljen od stvarnosti današnjeg svijeta.
U Goldonijevu se poprilično nerealnu raspletu ogledaju i zamjerke koje je i danas teško razriješiti u polju dramaturgije i režije. Vitezov nagli pad na Mirandolinine čari poprilično je banalan, nagao i nerealan, pretopljen floskulama i nestalnošću karaktera. Mirandolinono naglo dobivanje naklonosti za Fabrizija, njegove nepodopštine, gluposti i šarm sirovine jednako su tanak dio dramskog predloška, a u Strelecovoj verziji taj je neuvjerljivo-bajkoviti završetak dodatno prisnažen Vitezovim kapitalističko-negospodskim prijetećim upadom koji bi, eto, trebao rasplinuti mjehurić ljubavne sapunice oko novopečena para. Kako se u to sve uklopila zajednička izvedba „Copacabane“, teško je reći. Završetak je naprosto trebalo ozbiljnije dramaturški odraditi, no to nije umanjilo kvalitetu dobrog castinga, osuvremenjivanja komada, sjajnih improvizacija i kvalitetna humora.
„Gazdarica“ je miks nalik egzotičnu jelu – pakiranje je neobično i intrigantno, sadržaj ima i klasičnih i modernih slojeva, a okus u svakom gledatelju ovisi o njegovoj toleranciji za drugačije. Kazališni rizici (prostor Plinare, prenamjena krčme u turistički objekt, vrlo uspjela kombinacija modernih i raskošnih klasičnih kostima, glazbeni brojevi, forum-teatar) svakako su nešto što vrijedi pozdraviti i nastaviti njegovati, uz osluškivanje gledateljskog ukusa. Tri večeri „Gazdarice“ prošle su uz mnogo neočekivanih trenutaka, smijeha i zdravih kritičkih razmatranja inovacija u tradicionalnim tekstovima.
Na kraju krajeva – bilo je za očekivati da Split neće pokušavati biti Firenca ili copy-paste teksta koji mora držati korak s vremenom. Izgubio bi dio šarma, grintanja, iskrenosti i upečatljivosti – svega noga što dolikuje dramskoj premijeri.
