Posebna nam je čast, zadovoljstvo i ponos predstaviti najnovije radove umjetnika Branka Modica objedinjene u izložbi nazvanoj "Di je zapelo?", prvoj iz programa Galerije Škola u 2022. godini, , najavljuju iz splitske Škole likovnih umjetnosti.
Otvaranje će biti upriličeno u Galeriji Škola u četvrtak (20. siječnja) s početkom u 19 sati. Izložba je otvorena do 15. veljače ove godine.
Riječ je o uljima na platnu nastalima u vrijeme lock downa, kojima se ovaj svestrani autor u potpunosti posvećuje svom jedinstvenom likovnom izrazu i uranja u velike formate stvarajući autentični blend hiperrealizma i nadrealnih elemenata, portretirajući ljude oko sebe, među njima i svoje najbliže.
"Sretni smo što upravo kapitalnim slikarskim djelima splitskog umjetnika Branka Modica otvaramo novu izlagačku sezonu naše Galerije koja kao profesionalan program djeluje u okviru Škole likovnih umjetnosti Split.
Umjetnik će tijekom gostovanja, u danima izložbe, s učenicima Škole likovnih umjetnosti realizirati slikarsku radionicu.
Unatoč tome što je umjetnost XX. stoljeća uglavnom bila usmjerena na apstraktno, klasičnije forme umjetničkog izražavanja, poput direktnog prenošenja stvarnosti, nisu nikada bile potpuno napuštene od suvremenih umjetnika. Kao najpopularniji takav žanr, portretno slikarstvo je preživjelo pod svojevrsnim pokroviteljstvom međunarodno priznatih umjetnika kao što su Lucian Freud i Otto Dix, kao nebrojenih drugih umjetnika, globalno i lokalno", stoji u najavi.
Autor izložbe Branko Modic se tijekom cijelog svog umjetničkog, igra s prikazom stvarnosti, kao crtač, slikar, fotograf ili grafičar. Po njegovim riječima, on želi promijeniti svijet svojim rukama. Svojim recentnim radovima, autor usavršava fotografski prikaz, portretistički izdvajajući figuru osobe, izdvajajući je iz njegove ili njene pozadine. Tehnički izuzetno vješto hvatajući krhku prolaznost vremena, zauvijek kristalizirajući u jantaru jedan trenutak, koji je njemu bio značajan za uhvatiti ga. Tako uhvaćen, može ga oblikovati kako želi, dodavati i oduzimati, kao kreator nekog mikrokozmosa koji postoji samo u prostoru platna. Fotografija, tj. svijet s fotografije se svodi na referencu, a stvara se nova, simulirana stvarnost. Teksture, podloge, svjetlosni efekti i sjena su naslikani tako da prikazane figure stvore dojam trodimenzionalnosti, opipljivosti.Hvatajući jedan trenutak, zapravo hvata sada. Kao što je filtrirao fizičku pozadinu iza portretiranih osoba, tako je filtrirao i onu vremensku komponentu. Ono što bi moglo biti, ono što će biti, ili što je bilo je manje važno, bitan je samo trenutak kada je simulirani fotoaparat okinuo sliku.
Dok njegovi radovi svakako gravitiraju prema mimesisu fotografiranog, u maniri fotorealizma, ipak je na svakom predstavljenom radu vidljiv istančani ili pak povišeni intenzitet stvarnog, kao takav više uklopljiv u svojevrsnu hiperrealističku paradigmu. On je preveden iz postojećeg prikaza trenutka koji se doista dogodio, potom je modificiran, pomalo i uljepšan, sve u svrhu stvaranja namjernih vizualnih kontradikcija - određene nesavršenosti i asimetrija lica dolaze do izražaja, a one i jesu glavna sastavnica ljudske ljepote.
Činjenica da su izloženi radovi velikog formata, osim što doprinosi monumentalnosti prikaza, daje promatraču širu slobodu promatranja, posebice s obzirom na odmak od slike. Svaki korak koji napravimo prema slici, ili od nje, daju novu dimenziju promatranja, naglašavajući ili izostavljajući određene elemente s obzirom gdje smo u odnosu na platno.
Uz navedeni vizualni aspekt radova, važan je i onaj interni, društveno-psihološki. Autor je u jeku pandemije također doživio određene transformacije, kao i većina nas… Njegova se odrazila na njegov umjetnički izričaj. Mijenjaju se materijali rada, stilovi. Od dotadašnjeg stvaralaštva, uglavnom posvećenog grafici i crtežu, kroči prema realističnim portretima naslikanima tehnikom ulja na platnu velikog formata. Radovi zrcale umjetnikov unutarnji svijet, trenutke iz različitih događanja, objektivom zabilježenih lica (ne)svakodnevice, situacija i stanja s kojima se svi možemo i poistovjetiti. Oživljavanje određenih trenutaka možda ima i jednu eskapističku komponentu, u jeku novih izazova koji su stavljeni pred nas sve, svakako nam čini dobro ne samo kreirati, nego i čuvati određene trenutke, imati ih razvijene u velikom formatu te prikazane na način kako mi to želimo. Takvi nam postaju uvijek dostupni, mogu pružati utjehu, ushit.
Ivor Igrec
