Kada je prije 20 godina otvorio kafić Olly u Poljičkoj, Goran Jurišić Goga vjerojatno nije ni slutio da će ovaj mali kafić dobiti kultni status i ući u treće desetljeće postojanja.
Jučer je Split slavio svoje brončane Vatrene, a Goga, 80 postotni tjelesni invalid, koji je teško ozlijeđen u zadarskom zaleđu u veljači 1994., slavio je 20 godina svog ugostiteljskog objekta.
Cijeli dan u Ollyja su stizali gosti od kojih su mnogi gotovo pa "pretplatnici" mjesta u kojemu se piće uvijek moglo naći po više nego fer cijenama, pristupanim za svaki džep. Kao da to nije dovoljno, pa je i cijelu dan povodom rođendana bilo - sve po deset.
S ugostiteljem, ratnim veteranom i velikim humanitarcem, široj javnosti poznatom po akciji "Mi plivamo za vas" kada je preplivao Brački kanal i skupljao priloge za djecu splitskog Maestrala, razgovarali smo noćas, točno kada je u kafiiću nestalo struje. Bez obzira na to, dobre atmosfere do kraja radnog vremena nije nedostajalo...
- Tri puta sam propada u ovom poslu, onda sam rekao, možda ću imati sriće četvrti put. Borio sam se, plaćao kazne, najmove. Bilo je to teško vrijeme, no ovih 20 godina mi je doslovno proletilo - govori nam uvodno Goga.
On već 50 godina živi u ovom kvartu. Otkrio nam je kako je došao na ideju otvoriti Olly.
- Skupio sam neku lovu i ušao u prostor u suradnji s prijatelj. Godinu i pol dana sam "šlajfa u mistu". Svega je bilo, samo para ne. Olly je uvjerljivo najlošije radio u kvartu. Prvih šest mjeseci tu mi je radila žena. Iman dvoje djece, trebalo je zaraditi. U međuvremenu sam postao samostalni vlasnik. Otkupio sam prostor 2018. To je bila nekakva životna ušteđevina i sada je to 1/1. Sve sam prepisao na ženu jer sam išao plivati do Brača. Rekao sam joj ako potonem, da je nisam ostavio bez ičega. Nije lako biti 18 godina u najmu, skoro sam dao 200 tisuća eura. Došao sam u priliku i nekako kupio to. Cijelih 16 godina držao sam pivu 10 kuna. Mislio sam da priča bude punoljetna, da cijena ostane 18 godina, no došla su takva vremena i moram sam nešto dignuti cijene. Sada je kuna 13 kuna.
Jeste li razvili prijateljstvo s nekim gostima?
- To nije prijateljstvo, to je ljubav.
Ima li neka anegdota iz kafića koju pamtite?
- Ljudi su mi govorili "šta ćeš ti radit, ti si ranjen, imaš penziju". A ja tada 5 godina nisam radio, od 1995. 2000. sam i dalje bio mlad, zdravlje mi je bilo vidno narušeno. Nije to bio neki novac, ali za jednog čovika koji ništa ne radi, to je bilo previše i premalo. Pokojni roditelji su mi znali reći da mi Clintonova i Tuđmanova plaća ne bi bili do sedmog... Onda sam bio redar te sam govorio da ću jedan dan napraviti lokal da bude dobar za mlade, stare, sve uzraste. Da bude za svačiji džep i za svačiju dušu. Nikada nisam držao narodnjake - domaća pisma, jeftina piva, dobra volja i dobri ljudi.
Upitali smo Gogu za planove.
- Planovi su mi samo planine, pučine, mora. Ove godine nisam mogao plivati za dicu Maestrala, najnježniju i najosjetljiviju dicu. To je jedan friž u mom životu, ali ne možeš uvik šta bi tija. Iman još jedan kafić di mi rade žena i kćer i tu ima dosta toga za riješiti. Tu sam uložio dosta truda i života.
Ističe da je za svaku utakmicu Hrvatske napravio malo iznenađenje.
- Radio sam gradele, napravio bi odojak, fažol. Nešto smo izmišljali da bi bilo opuštenog druženja. Korona je bila omela i nas. Nikome ne cvitaju ruže, ali uvik mogu odvojiti za fažol, gradele ili odojka da se divimo ljudima koji su bili možda ka ja. Mladi, nježni, neizbježni. Trening i trud, ništa drugo - zaključuje legendarni Goga kojem želimo još puno uspješnih poslovnih i privatnih godina.
