Da bi se uspjelo u ovom naumu, prije svega trebaš obitelj koja te podržava. Ja je imam. Prvenstveno suprugu Sandru koja je u svemu, pa i u ovome, moje “idro a ne sidro”. Nadalje, kao treće, trebaš i financije. Dosta financija. Srećom, već sam se uhodao u putovanjima i mnogi prijatelji su prepoznali moju kvalitetu, pa me za svako putovanje podrže financijski ili logistički. Uz to, imam godišnja sponzorstva na svom portalu kao i prodaju svojih fotografija. Uostalom i radim. Nekoliko poslova.

Četvrta stavka je plan puta, a peta fanatična volja. A ona je, vjerujte mi – presudna. Moj plan je bio da obiđem četiri države – Peru, Čile, Argentina i Bolivija – s naglaskom na Uskršnji otok (Čile), kao centralnim interesom priče i četiri sporedne destinacije, ali niti malo manje zanimljive. To su pustinja Atacama (Čile), “Cesta smrti” u La Pazu (Bolivija), Machu Picchu (Peru) i nacionalni park Torres del Paine. Sve ostalo što uspijem vidjeti je dobrodošlo. Ali ne i obavezno.

Kada imaš puno vremena, nije problem, ali kada si skupio “samo” 33 slobodna dana, tada trebaš kratiti put da bi obišao područje veličine Europe. Naravno, trku s vremenom sam dobio mnogobrojnim avionskim letovima i cjelodnevnim autobusnim linijama. Čak 13 polijetanja s presjedanjima uz 8 autobusnih linija plus vlak, kombi, terenac 4×4 i pješke.

Kartu za Buenos Aires sam, kao pobjednik s najboljom putopisnom fotografijom dobio u nagradnoj igri Hrvatskog Kluba Putnika i Qatar Airwaysa. To mi je odmah uštedjelo i do 7000 kn. Krećem iz Zagreba početkom studenog 2017., presjedam u Dohi i eto me prvi put u Argentini. Buenos Aires je ogroman grad, ali uredan kao da si u srcu Europe. Smještaj u hostelu od 10 dolara (da, i tako uštedim dosta novaca), a odmah ujutro jurim kupiti autobusnu kartu za Santiago de Chile, odakle letim za Uskršnji otok. Ne smijem kasniti jer imam let za dva dana, a od Buenosa do Santiaga se putuje cijeli dan. Ipak kupujem kartu kasno navečer da ipak vidim nešto od glavnog grada Argentine. Odlučujem se za La Bocu, najljepši kvart Južne Amerike. Udaljen je 10 km od Retiro kolodvora pa uzimam taxi. Iako taxi prijevoz često nije skup, uvijek do 5 km udaljenosti idem pješke, bez obzira na 30 kg opreme na sebi. U La Boci gubim vrijeme do polaska. Poznat je po tome što se u njemu nalazi stadion Boca Juniorsa i što je cijela četvrt obojena u razne boje, najčešće tog nogometnog kluba. Uz murale i tango na ulici, pijem svoju prvu kavu i sladim se nacionalnim kolačem dulce del lecheom. Nakon goveđeg steaka, naravno. Argentina je poznata po mesu i nije luksuz pojesti ogroman carne bisteco (goveđi odrezak). Tek 3 USD na ulici. U vreli Santiago de Chile dolazim samo da bi nastavio za Uskršnji otok ili Rapa Nui, na jeziku domorodaca.

O tom otoku, kao i o svemu u ovoj priči, više na mojim putopisnim tribinama i u opširnom putopisu ubrzo. Za sada tek podatak da se radi o otoku veličine 25×20 kilometara, nastalom na dva vulkana i koji ima jedan grad od 7000 stanovnika – Hanga Roa. Uskršnji otok je nešto najljepše što sam u životu vidio. Ima kratere dva vulkana, skrivene plaže, divlje konje, prahistorijske crteže u kamenu i najbitnije – ima Moaije. To su vam one misteriozne statue od 3 pa do čak 12 metara visine. Smještaj nije skup ako malo potražiš, ali je skupa hrana. Zato sam ja sebi kuhao. Ipak nisam uspio izbjeći troškove nacionalnog parka (oko 500 kn full karta) i najam terenca 4×4 (isposlovao sam na “balkanski način” za 700 kn dva dana. 750 kn je obično jedan dan. Iskustvo na putu.

Slijedi 3000 km leta opet nazad za Santiago de Chile i dvodnevni obilazak istog od brda i vidikovca San Christobal pa do Central Mercada (tržnice), koja mi je uvijek omiljen fotografski motiv. Santiago je isto kao i Buenos Aires kombinacija uredne Europe i živopisne Južne Amerike. Ulica živi od 0-24 sata i imaju uredne parkove po kojima građani masovno leže i odmaraju.

Nakon Santiago de Chilea nastavljam (21 sat autobusom) za San Pedro de Atacamu. Grad na sjeveru Čilea, koji mi je baza za istraživanje pustinje Atacama. O Atacami mogu samo reći da je to pustinja u kojoj ljudi ne umiru od žeđi i vrućine, već od zime. Da, Atacama je najhladnija pustinja na svijetu. Iako po danu sunce jako grije, istovremeno te hladi jaki i suhi vjetar. Tamo sam u 4 dana snimio divne fotografije laguna, pješčanih dina, planina, vulkana i divljih ljama. Pustinja Atacama je bio moj pun pogodak.

Nakon Atacame ulazim u Boliviju. Ne treba viza kao i nigdje u Južnoj Americi. Opet 16 sati vožnje autobusom di glavnog grada La Paza. Pred La Pazom ulazim u lokalni autobus (jer ovaj međugradski iz samo njemu objašnjivih razloga nije htio dalje) i zajedno s indijanskim prodavačicama koječega putujem prema bolivijskoj metropoli. Toliko sam bio umoran da mi nije smetalo njihovo hihotanje u vezi mene niti glava koja mi se zalijepila za masni naslonjač. Dolaskom u La Paz ponovno (nije ovo moje prvo putovanje na taj kontinent) vidim pravu Južnu Ameriku. Na ulici prometni kaos, nered i prodaja koječega. Falilo mi je to. Prvi dan fotografiram ulice grada, a sutradan obilazim ostatke grada Inka – Tiwanaku i Puma Punku. Sljedeći dan i “cestu smrti” – 56 kilometara krivudave ceste u srcu prirode, usječene u planinu, gdje godišnje pogine preko 200 ljudi. Na svakom koraku križevi. Ipak, izuzmemo li opasnost, dojam je prekrasan. Zamislite usku cestu koja prolazi ispod malog slapa od 50 metara pada. Vi prolazite a voda vas pljuska iz džungle. Vrijeme je za dalje.

Srećom samo je 13 sati do Cusca u Boliviji. On mi je baza za istraživanje Sacsayhuamana, Machu Picchua i Vinoncunca. Prvo je naziv za obrambeni zid Inka koji je branio grad od osvajača. Uzimam cijeli dan za njega. Fascinantno je što je građen bez materijala za povezivanje i što je svaki kamen u zidu veći od čovjeka. Neki i po nekoliko puta. Pravi misterij gradnje. Drugi dan uzimam za obilazak Vinoncunce ili “Rainbow planine“, par sati vožnje od Cusca. Radi se o obojenim planinama. Spletom okolnosti na istom mjestu se našao cink, željezo, bakar, sal i na desetke drugih prirodnih elemenata, a svi u različitim bojama. Nije problem fizičko penjanje, već velika visina (do 5500 m/nv) koja te usporava na različite načine. Bude tu šuma u ušima, lupanja srca, glavobolje. Ali izdrži se. Meni osobno, osim uistinu predivnih planina, su bili zanimljiviji ljudi koje sam susretao putem. Mahom svi na konjima i u tradicionalnim nošnjama.

Treći dan obilazim legendarni grad Inka – Machu Picchu. Neosporno fascinantan i veličanstven. Jedino mi smeta ogroman broj turista, usprkos karti (uključuje dva prijevoza) od preko 200 USD. Ok, platiti se mora je ga ne možete drugačije vidjeti. Ali zato savjet. Ponesite sa sobom hranu i vodu. Puno vode. Vruće je i pije se puno, a gore će vas za bocu vode opljačkati. Da ne spominjemo ručak. Uz to je i kišobran obavezan. Svako malo se izmjenjuju kiša i sunce. Četvrti dan sam uživao u lutanju ulicama Cusca i fotografiranju ljudi. To je moja omiljena specijalnost.

Gotov je obilazak Cusca i okolice i sada kombiniram lokalnim avionskim prijevozom. Ako želiš brzo i direktno letjeti, koštat će jako skupo. Zato kombiniram i po nekoliko presjedanja za čak pet puta manje novce. Tako od Cucsa (Peru) do Punta Arenasa (Čile) letim s presjedanjima u Limi i Santiago de Chileu. Jeste da sam izgubio cijeli dan i namučio se, ali što je to u zamjenu za ušteđenih nekoliko tisuća kuna i put koji bi morao prolaziti više od pet dana kada bi se odlučio na treću opciju – autobus!?

Punta Arenas još zovu i “kraj svijeta”, zato što je to zadnji grad Južne Amerike na putu za Južni pol. Nije tako zima, nekih 15 stupnjeva. Ali puše hladan vjetar. Zanimljivo da u ovom gradu, malo manjem od Splita, živi preko 10 000 Hrvata. Ili potomaka došljaka iz polovice 19. i početka 20. stoljeća. Prezimena su najčešće s područja Splita, Brača, Dubrovnika i Omiša. Zanimljivo je da možda samo nekoliko njih govori materinjim jezikom. Groblja su puna hrvatskih prezimena, ulice nose imena poput “Croacia”, a vidljivi su i spomenici poput velikog hrvatskog grba ili biste Marku Maruliću. Podsjetnik na iseljavanje našeg stanovništva u potrazi za boljim životom. Isto kao danas, samo ne u Dublin već u Punta Arenas.

Nakon Punta Arenasa idem prema zadnjoj destinaciji ovog putovanja – 280 kilometara udaljenom gradiću Puerto Natalesu, koji je bazno mjesto za odlazak u nacionalni park Torres del Paine. Dovoljno mi je bilo vidjeti ga samo sat vremena, a ne tri dana koliko sam bio, da zaključim kako zasluženo nosi epitet najljepšeg nacionalnog parka na svijetu. Smjestio se u Patagoniji između obližnjeg Bernard O’Higgins nacionalnog parka i argentinskog Los Glacierosa, na čak 180 000 hektara. Čaroban je njegov prijelaz iz subpolarne šume do patagonijskih stepa, a sve (u ovo doba godine) obojeno žarkim bojama cvijeća. Cijena ulaska u park je podnošljivih 210 kuna i vrijedi tri dana. U njemu žive mnogobrojne životinje, a po atraktivnosti bih istakao kondora, guanaka (divljeg srodnika ljame) i pumu. A ako želite doživjeti pravu polarnu avanturu, tada obavezno posjetite glečere Gray, Pingo ili Tyndall.

Nakon ovoga slijedi povratak kući na avionskoj relaciji Punta Arenas-Santiago de Chile(presjedanje)-Buenos Aires – Buenos Aires-Sao Paulo(presjedanje)-Doha(presjedanje)-Zagreb.

Da li je vrijedilo truda, zaključite po fotografijama. Samo imajte na umu da bi ste ih vi vidjeli na portalu Dalmacija Danas, ja sam avionom letio 13 puta i u zraku bio punih 68.5 sati. Također, za postizanje istog cilja, ja sam se autobusom vozio na 8 dugih relacija i pritom u tom prijevoznom sredstvu boravio čak 82 sata.

Sve skupa sam u 33 dana prošao oko 56 000 kilometara. Primjerice radi, Split je od Moskve udaljen oko 2 700 kilometara.

Lijep pozdrav čitateljima Dalmacija Danas!