Sitno Gornje sinoć je opet ugostilo prošlogodišnju najbolju dramsku predstavu, Eshilovu Orestiju u režiji Dejana Projkovskoga. Pave Gruica, predsjednik Kulturno umjetničke udruge Sv. Kliment iz Sitnog Gornjeg, jedan je od najzaslužnijih što se ovaj izuzetno zahtjevan projekt uspio održati u netaknutoj prirodi, na Mosoru, u često izrazito nepovoljnim uvjetima za glumce. Osim redatelja Dejana Projkovskoga, autorski tim čine dramaturg Jasen Boko, scenograf Valentin Svetozarev, skladatelj Goran Trajkoski, kostimograf Mladen Radovniković, majstorica scenskog pokreta Jasna Frankić Brkljačić, jezična savjetnica Jagoda Granić te oblikovatelji svjetla i tona Srđan Barbarić i Marko Mandić.
Antička tragedija, ali aktualna pitanja
Jedina sačuvana organska trilogija antičkoga svijeta, Orestija, bavi se prije svega moralnim pitanjima. U bespoštednim borbama za vlast bitno je živjeti i umrijeti kao junak, a najveća prokletstva nosi zločin protiv vlastita roda. U obitelji Atrida zločin rađa zločin. Prvo kralj Agamemnon (Siniša Popović) žrtvuje vlastitu kćer Ifigeniju, a kad se kao pobjednik vrati iz Trojanskoga rata, njega hladnokrvno ubija supruga Klitemnestra (Ksenija Prohaska). Potonja se udaje za Egista (Goran Marković) koji preuzima prijestolje, a njihov kraj kuju njezina djeca, Elektra (Petra Kovačić Pavlina) i povratnik Orest (Mijo Jurišić). Orestu atenska porota naposljetku sudi zbog ubojstva majke, a u obiteljsku su se priču upleli i bogovi, Apolon (Nikša Arčanin) i Atena (Zorana Kačić Čatipović), te nesretna proročica i Agamemnonova konkubina Kasandra (Anastasija Jankovska).
Najvažnija pitanja koja Eshil, a preko njega i Projkovski postavljaju dileme su o granicama demokracije i roditeljske ljubavi. Atenska porota pokazala se varljivom i potkupljivom, ovisno koliku su korist mogli izvući iz svoje odluke, a za realan prikaz bijedna stanja „ruka ruku mije“ ne treba ići dalje od Hrvatske. Pitanje obitelji još je osjetljivije: kroz likove Agamemnona i Klitemnestre prikazana je razlika između biološkog i odgojnog roditeljstva te sulud stav da su „proizvođači“ dječjih života ujedno vlasnici njihova života i smrti. Na kraju, nameće se pitanje dokle ide osveta i može li se nastaviti živjeti ako svaka sljedeća generacija prlja ruke grijesima svojih predaka.
Lokacija koja izgleda moćno i – skupo
Za pojmove Splitskoga ljeta vrlo egzotična lokacija pokazala se kao najjači forte predstave. Scenograf je iskoristio sve ono najbolje što mu priroda nudi, poput strme padine Mosora (na kojoj su se u više navrata pojavljivali glumci), do prije dvije godine spaljenih stabala koja su, sjajne li podudarnosti, poslužila kao kulisa iz koje nadiru likovi, njihovi problemi i osvetnički pohodi. Elementi zemlje i vode iskorišteni su do maksimuma. Poveći bazen svaku je bitku i slavlje prikazao nemjerljivo dramatičnijima nego što bi to izgledalo na kazališnim daskama, a dio zasluga svakako pripada i scenskom pokretu, kombinaciji zombijevskih hodova, ratnih plesova i borilačkih vještina. Pijesak koji je simbolizirao ostatke Troje sjajno je iskorišten u uznemirujućim scenama Agamemnonova i Kasandrina ukopa. Kad je noć zasjenila planinu i pogled, posljednji je dio trilogije posegnuo za drugim sredstvima – modernističkom rasvjetom i zvukom, a nije izostala ni dobrodošla pirotehnika kojom su glumci (pod budnim okom vatrogasaca) profesionalno baratali i sa same pozornice, i s padine planine. Sve u svemu, Orestija je od prve do posljednje minute izgledala jako, jako skupo. Svjetski. Scenografija i kostimografija nisu rezultat rada pojedinaca, nego velikih timova, lokacija je udaljena i relativno nepristupačna, a uvjeti za rad, pogotovo u bazenu i na jakom vjetru – surovi. Međutim, redatelj je bacio sve karte na spektakl – i dobio ga je.
Uloge – kolektiv, epizodisti i uvijek isti
Ne sjećam se predstave klasičnih autora u kojoj je kor imao toliko važnu ulogu kao u Orestiji. Tim koji se dobrano naradio činili su Vanda Boban Jurišić, Zorana Kačić Čatipović, Mia Čotić, Ana Gruica, Zdeslav Čotić, Danijela Vuković, Luka Čerjan, Davor Pavić, Matija Grabić, Stipe Radoja i Marjan Nejašmić Banić. Pjevane dionice odrađene su moćno, a akustika im bez mikrofona nimalo nije išla u prilog, no usprkos svemu, držali su se grleno i dominantno. Nekoliko je uloga zbog epizodičnosti pojavljivanja, samih karakternih osobina, a i rane smrti glavnih likova moglo proći čak i nezapaženije od sveprisutnoga kora, ali nekolicina je „ukrala show“. Siniša Popović u ulozi Agamemnona već desetljećima publiku obara samim svojim glasom koji generacije prepoznavaju i obožavaju. Osim točnosti i dikcije kojom je zasjenio neke svoje glumačke partnere, posebna pohvala za scenu na grobu u kojoj je mrtvački staloženo proveo velik dio vremena do koljena zakopan u pijesak, bez naznake pokreta.
Druga pohvala ide Anastasiji Jankovskoj u ulozi Kasandre. Jankovska je glumica specifičnih i vrlo atraktivnih crta lica, a upravo je lice nosilo cijelu ulogu prorčice kojoj nitko ne vjeruje jer je odbila boga ljepote i sunca. Frapantna je sličnost glumice i nekoliko umjetničkih djela koja prikazuju Kasandru, dakle, kasting nije mogao biti bolje odrađen. Kad se tomu pridoda da je Jankovska jednako dobro odglumila nevinu žrtvu i kobnu glasnicu, može se reći da je uloga više nego pogođena. Najljepšu je kulminaciju lika pokazala Petra Kovačić Pavlina u ulozi Elektre. Isprva samo statična princeza u bijelom koja niti može, niti zna utjecati na prolijevanje krvi u obitelji, kasnije postaje crni kovač sudbine svoje majke i kotačić osvete uz Oresta, kojega je uz nju uvjerljivo odglumio Mijo Jurišić. Pavlina je time još jednom pokazala da je polivalentna glumica te da je sasvim svejedno dobiva li ulogu protagonista ili antagonista.
Međutim, šteta je što se mnoge talentirane glumce u kontinuitetu ukalupljuje u šablonizirane likove do te mjere da publika svaku sljedeću predstavu gleda kao kakav intertekst neke prošle predstave. Primjerice, već i vrapci na grani znaju da Marjan Nejašmić Banić ima izrazito ugodan glas i sjajnu artikulaciju. Znači li to da je pretpostavka da u glavnini predstava u kojima glumi mora biti svojevrstan tumač, recitator, monološki galamdžija (ovdje korovođa)? Nisu li svi diplomirani glumci svladali scenski govor, samim se time i osposobili za „korovođe“? Ako Orestiju gledamo kao djelo izolirano od ostatka predstava HNK Split (budući da je to za većinu glumaca matična kuća, bilo bi nelogično, ali ovdje svrsishodno), nema se što prigovoriti izboru najboljeg prošlogodišnjeg mladog glumca, a titulu je odnio upravo uvjerljivi Banić. Međutim, ako podjelu uloga sagledamo u kontekstu kontinuiteta šabloniziranja, nisam sigurna da redatelji čine dobro svojim glumcima stereotipizirajući ih do besvijesti.
Nadalje, što se tiče uloge Klitemnestre, mislim da je redateljeva i dramaturgova dužnost bila pogledati i dobro proučiti nastupe Ksenije Prohaska unazad nekoliko godina i procijeniti topose njezinih uloga. „Šjora“ iz „Buže“ i Ljubov Andrejevna iz „Višnjika“ naprosto ne bi smjele biti likovi ista intenziteta, eskpresije, rastresene artikulacije, a na kraju krajeva i emocionalnih raspleta kao tragična Klitemnestra. Glumac mora preuzeti ulogu, a ne uloga glumca, ili bi dramaturzi mogli barem pokušati tako pristupiti plastičnosti svojih likova. U više sam navrata pohvalila nastupe Nikše Arčanina, a nemam zamjerki ni za njegov angažman u Orestiji. No sve ono što je s Jankovskom pogođeno, s Arčaninom je promašeno. Uzet ću opet isti princip: „Preobrazba“, „Smij i suze starega Splita“, „Aziz“, „Višnjik“, „Orestija.“ Arčanin je u svima bio sjajan. I igrao ili grotesknog redikula, ili poluživotinju u boksericama. „Evo, opet su ovoga momka uronili u zlatnu boju i rekli mu da se izvija“, na prošlogodišnjoj je premijeri pored mene prokomentirala jedna gledateljica koja je, očito, svjedočila i Azizu. Dakle, kao da nije dovoljno što Arčanin u Preobrazbi i Višnjiku skače poput žabe, u „Smiju i suzama“ izvija se kao glista glumeći redikula, a u Azizu i Orestiji pleše na vrlo sličan način, u vrlo sličnoj odjeći (i to sve radi izvrsno! Ali! Šablona…). Gledaju li redatelji uopće prethodna glumačka ostvarenja svojih odabranika? Ako gledaju, još gore – zašto ih ukalupljuju? Je li neki prešutni dogovor da svaki splitski glumac ima svoj trademark i drži se sigurne zone? Ako da, jesu li ikad pomislili da čine više štete nego koristi? Jer tom logikom u splitskome HNK plesati zna samo jedan glumac, pjevati samo jedna glumica, a korovođa ispod 40 godina samo je jedan. A oni za to nisu odgovorni, osim ako sami ne inzistiraju na ukalupljivanju i jednodimenzionalnosti, što je razvoju karijere pucanj u koljeno. Barem u onoj utopističkoj ideji da bi glumac, valjda, trebao biti polivalentan. Uvjerena sam da polivalentnost postoji i da je glumačka postava Orestije sjajan izbor, moja kritika ide kasting-meštrima koji nedovoljno rade na profilaciji glumačke slobode, različitosti i izlaska iz zone komfora.
Summa summarum
Usprkos nekolicini toposa, da ne kažem stalnih mjesta u glumačkoj postavi, Orestija je obećavala nešto posebno, a to je i ostvarila. Kostimografija i scenografija odrađene su na zavidnoj razini, a svi glumci zaslužuju pohvalu za rad na zahtjevnu komadu u uvjetima koji su daleko od sigurnosti kazališne dvorane. Probe su zacijelo više sličile pripremama za plivačko ili penjačko natjecanje, a svaki je trenutak predstave ujedno bio i složena koreografija. Sve u svemu, Orestija će se dugo pamtiti, a najljepše je od svega što je kompletna postava dokazala da se antički komad može s mjerom osuvremeniti i učiniti vrlo atraktivnim.
