Francuski dramatičar i filozof Éric-Emmanuel Schmitt svojim je tekstom „Mali bračni zločini“ pod redateljskom palicom Trpimira Jurkića splitskom HNK-u ponudio napetu psihološku igru naizgled sasvim obične situacije – rada supružnika na bračnim odnosima. Ni radnja ni likovi na početku nam ne otkrivaju mnogo: Jules (Mijo Jurišić) vraća se kući iz bolnice u kojoj je završio zbog udarca u glavu i amnezije kao njegove posljedice. Kod kuće ga nestrpljivo čeka supruga Liz (Andrea Mladinić), puna razumijevanja za nimalo jednostavnu situaciju – gubitak pamćenja, koji ujedno znači i gubitak zajedničke prošlosti i odnosa koje su supružnici gradili i razgrađivali tijekom petnaest godina braka.
Moj mozak je kao knjiga bez nekoliko stranica
Jules dolazi u stan koji mu izgleda neobično. Isprobava svaku sjedalicu, otpuhuje prašinu s knjiga na policama, promatra slike, izležava se na kauču. Ispituje suprugu Liz o svojim navikama i osobinama, konstantno na rubu paranoična ispada ako sazna nešto što bi ga moglo zgroziti. Liz se trudi biti uviđavna, ali Jules kao da je provocira da na površinu ispliva sve ono što je u braku, u normalnim okolnostima, bilo zapostavljeno. „Zar želiš živjeti s mojim dvojnikom bez mozga, s majmunom kojem nalikujem?“ Jules pita, a istovremeno i odgovara, nimalo suptilno odgurujući Liz od sebe čim se pojave natruhe problema. Ona uskoro upada u njegovu psihološku zamku i dopušta jeziku da analizira, kritizira i povrijedi. „Izmislila sam te! Reciklirala“, ironično mu odgovara, i dalje kopajući po sretnim uspomenama, čiji će se detalji pokazati ključnima za rasplet situacije. Što se dogodilo kobne noći kad je Jules ostao bez pamćenja? Zašto Liz prezire samo jedno njegovo djelo – Male bračne zločine? Štite li supružnici jedno drugoga ili same sebe? Je li moguća kombinacija ljubavi i laži? Tko laže?
I tebi i meni je ostala laž da bismo našli istinu
Shmittovi „Mali bračni zločini“ jedan su od onih tekstova čija se vankazališna analiza mora svesti na najkraće crte, bez zadiranja u motivaciju radnje i otkrivanja raspleta. Uvjerljivost bračne ljubavi i potrebe koja s godinama (ne) jenjava bačena je na leđa glumaca, odnosno psihološki profil supružnika i opravdanost oblikovanja partnera po svojoj volji na površini se vidi tek kad Andrea Mladinić i Mijo Jurišić pokažu drugu stranu medalje, onaj aspekt likova koji nisu samo simpatični i zgodni, nego manipulativni, opasni i zaljubljeni. Posebne pohvale zaslužuje scenografija Vesne Režić, čiji prikaz dnevnog boravka sa stepenastim ormarom za knjige i hrpom nametljivih uspomena odlično korespondira sa sižeom djela. Ana Marin zaslužna je za kostimografiju, lijepo balansiranu između odjeće kućnog ostanka i prijetećeg odlaska. Autorski tim predstave čine još i jezična savjetnica Jagoda Granić, oblikovatelj svjetla Miroslav Mamić i oblikovatelj tona Tomislav Luetić. Nevelik tim na čelu s redateljem Trpimirom Jurkićem ponudio je kazalištu komad koji odskače od ostalih – počinje i završava igrom svjetla i tame, a ne eksplozijom boja; napetost gradi prešućenim, a ne izrečenim; uzbuđuje replikama, ne monolozima; pruža katarzu time što prikazuje nesavršenu situaciju, a ne utopiju. Usprkos povremenim klišejiziranim toposima u tekstu i natruhom kriminalističke pozadine koja se osjeća u bračnim odnosima, „Mali bračni zločini“ zaslužuju sve pohvale za efektnost u jednostavnosti i predstavljanje teme o kojoj privatno šutimo, a voajeristički je studiozno gledamo u kazalištu.
