Nevjerojatna životna priča stiže iz Splita, gdje je nakon čak 35 godina ponovno uspostavljen kontakt između nekadašnjeg osnovnoškolca i hrvatskog gardista kojem je tijekom Domovinskog rata napisao pismo podrške.
Splićanin Doro Periš na društvenim je mrežama podijelio emotivnu priču koja je dirnula brojne građane. Prenosimo je u cijelosti.
"ŽIVOT PIŠE ROMANE
Ništa nije slučajno.
Vratimo se malo u prošlost, u davnu 1992. godinu. Imao sam 12 godina i pohađao Osnovnu školu Lučac, tadašnji ex Bruno Ivanović. Bio sam učenik 5. c razreda kod razrednice Marije Žanić.
Za domaći zadatak trebali smo napisati pismo nepoznatom vojniku – gardistu na bojištu. Nažalost, bilo je to vrijeme Domovinskog rata koji je trajao od 1991. do 1995. godine.
Budući da sam bio uzoran učenik, napisao sam svoje pismo i predao ga razrednici. Uz pismo smo trebali priložiti i neku sitnicu za vojnike na bojištu, kao znak pažnje. Ja sam priložio Albert kekse.
Ništa u ovoj priči ne bi bilo neobično da od tada do danas nije prošlo čak 35 godina. Čak ni to nije neobično, nego ono što je uslijedilo nakon svih tih godina.
Da, dobro ste pročitali – nakon 35 godina.
Dana 15. 5. 2026. godine, oko 13 sati, zazvonio mi je mobitel. Nepoznat broj. Kako se inače javljam na sve pozive, javio sam se i na taj.
– Halo?
S druge strane začuo se muški glas:
– Oprostite, je li to Doris?
– Da, izvolite.
– Ja sam Emil Katalinić, gardist kojem ste vi pisali pismo 1992. godine, dok sam bio na bojištu. Još uvijek imam vaše pismo kod sebe.
Ostao sam zbunjen.
– Oprostite, ali ja se ne sjećam nikakvog pisma. Nisam ja nikome napisao pismo. Mislim da ste pogriješili.
– Imam ga kod sebe. Ovdje piše da ste išli u školu Lučac. Je li vaša adresa Vidilica 8?
– upitao me.
U tom trenutku prošli su me trnci. Priča me potpuno zaintrigirala jer se malo tko sjeća te adrese.
– Da, danas je to Vidilica 1, ali nekad se ulica tako zvala.
Nakon kraćeg razgovora zamolio sam ga da mi pošalje fotografiju pisma na WhatsApp. Rekao je da nema problema i da će mi je odmah poslati.
Nakon razgovora odmah sam nazvao svoju majku.
– Majko, sjećaš li se ti slučajno da sam u osnovnoj školi pisao pismo nepoznatom vojniku za domaći rad?
– Ne mogu se sa sigurnošću sjetiti, ali sada kada si mi to rekao, čini mi se da možda i jesi…
Prošlo je dosta vremena...
Nakon kraćeg vremena stigla mi je fotografija pisma. Mislio sam da sanjam. Moj rukopis. Moje ime. Moj dječji crtež.
Sjećanja su se počela vraćati, a emocije su me potpuno preplavile. Suze su same krenule. Netko je čuvao moje dječačko pismo punih 35 godina i sada odlučio pronaći tog dječaka koji ga je napisao – danas odraslog čovjeka i oca dvoje djece starije nego što sam ja tada bio.
Kada sam se malo pribrao, ponovno sam nazvao gospodina Emila Katalinića.
– Dobar dan, gospodine Emile. Da… to sam stvarno bio ja. Iskreno, ne znam što bih vam rekao. Stvarno ste me zatekli ovim pozivom. Ne mogu vjerovati da ste me nakon toliko godina kontaktirali. Ne znam što bih vam trenutno kazao, osim da vas iskreno želim upoznati.
I dalje u nevjerici, dogovorili smo susret. Kada smo se danas napokon sreli, emocije su bile obostrane. Zagrlili smo se kao da se poznajemo cijeli život, a ne kao da se vidimo prvi put. Osjećao sam se jako ugodno u njegovom društvu, kao da se znamo godinama. Dotaknuli smo se mnogih tema – škole, vojske, obitelji i života.
Između ostalog, pitao sam ga zašto mi se tek sada javio, nakon toliko godina. Rekao mi je da mu je žao što to nije učinio i ranije, ali da ga je moje pismo duboko dirnulo i da ga je čuvao. Kako je nedavno kući naišao na njega.
Prisjetio se da sam u pismu napisao, kako bih jednog dana volio saznati njegovo ime i upoznati ga, te da je upravo zato sada poželio doći do mene.
Također, vrlo interesantna činjenica je da je od svih hrvatskih vojnika moje pismo tada dobila osoba koja živi dvije ulice dalje od mene. Možda smo se svih ovih godina susretali u lokalnoj trgovini, a da nismo ni znali tko smo zapravo jedan drugome.
Danas mogu reći da sam dobio novu osobu u svom životu i da ćemo sigurno ostati u kontaktu – čovjeka koji je, nakon 35 godina, ispunio jednu dječačku želju.
Na tome mu od srca HVALA!", stoji u objavi.
