Podjelite

Sinoć je na Sceni 55 HNK-a Split otvorena nova kazališna sezona, a čast otvorenja pripala je predstavi „Ubojstvo u klubu Quasimodo“ u koprodukciji kazališta PlayDrama i HNK-a Zadar. Uigrani tim koji je uprizorio ovosezonski dramski prvijenac čine redateljica Nenni Delmestre, scenarist i glavni glumac Elvis Bošnjak (Joe 1), njegov prijatelj i suparnik Alen Liverić (Joe 2) i misteriozna plavuša (Justina Vojaković Fingler). Scenografiju, kostimografiju i koncept glazbe potpisuje Lina Vengoechea, a oblikovanje svjetla Ivo Nižić.

Vrlo jednostavna fabula – fascinantno komplicirani karakteri

U trenutku početka predstave ono najvažnije već se dogodilo – iza šanka leži mrtva žena prekrivena stolnjakom, a vlasnik lokala, Joe 1, budi se s pištoljem u ruci. Da bi objasnio i donekle razriješio tu neshvatljivu situaciju, u pomoć zove svoga prijatelja, Joea 2. Potonji se bavi prodajom kravata, a toga je jutra nema oko vrata. Joe 1, nakon što više zbunjeno nego zgroženo obznani prijatelju da je iza šanka vjerojatno mrtva žena, ne propušta napomenuti da ona u ruci čvrsto drži crvenu kravatu. Tako protagonisti predstave ujedno postaju antagonisti, inspektori u potrazi za zločincima – samima sobom. Pitanje ubojice postaje sve manje bitno dok ih izjeda mnogo važniji problem – zašto se ne sjećaju zločina i koji je krimen žene koja ih je „natjerala“ na ubojstvo.

Prostor između sna i jave, automatizma i odgovornosti

Elvis Bošnjak u više je navrata spominjao da je tekst „Ubojstva u klubu Quasimodo“ do njega „doputovao“, u snovima, mislima i maglovitim dijalozima. Sam je primijetio utjecaj Becketta, Ionesca, Tarantina, Monty Pythona. Međutim, možda ni sam nije svjestan kakav je košmarski fascinantan splet napravio u polju jezika i razvoja likova. Joe 2 moli svoga prijetelja da spusti pištolj da mogu u miru razmišljati, a uperen mu pištolj stvara nervozu. Joe 1 na to odgovara: „Ne mogu. Tu je s nekim razlogom. Ruka ga protiv moje volje ovdje drži.“ Ruka koja ima vlastitu volju, odvojenu od čovjekove, a takva metaforička i teško obranjiva odgovornost ekstremiteta motiv je koji se jednako uspješno pojavio u Marinkovićevim „Rukama“. Ruka je odgovorna za ubojstvo treće osobe, onoga odsutnoga, koji je ipak prisutan unutar rascijepljenih psiha obaju Joeova – žene, koja može biti supruga nekoga od njih dvojice, ali i potpuni stranac koji je poslužio kao projekcija njihovih skrivenih žudnji i psihoza. Dakako, takav bi se lik, koji u odsustvu djeluje kao pokretač radnje, mogao usporediti s pokretačem fabule Begovićeve psihološke drame „Bez trećega.“ Teza Joea 1 da nije pucao, jer da je pucao, sjećao bi se, ulazi duboko u prostor strukture ličnosti. Njegova primjedba i obrana da pucanje nije psihomotorička radnja, sugerira da su se oba lika pomirila s činjenicom da pamtimo samo šablonske radnje, odnosno da likovi izbačeni iz rutine funkcioniraju kao ljudi-roboti.

Bijeg metafore – bijeg rješenja

Sva moguća čitanja, odnosno interpretacije koje proizlaze iz Bošnjakova komada sugeriraju da je riječ o detaljno promišljenu djelu, čiji je vanjski iskaz samo vrh sante leda koja iza njega stoji. Replike dvaju prijatelja često su smiješne i banalne. Na svako „Jebi se“ Joe 1 odgovara: „Vrlo si zgodan, ali nemam tih sklonosti“, na svaki usklik „Sranje“ on iznova ponavlja da ima problema s probavom, ali problem veže problem, pa neriješeno ubojstvo začepljuje lika – i fizički i psihički. Njihov jezik sa sigurnošću počiva na Beckettovoj i Ionescovoj koncepciji jezika. Diskurzno polje koje proizvode dijalozi glavnih likova bavi se potragom za rješenjem, a svaki put kad mu se približe, izmakne im ključna metafora. Performativnost koju jezik mora imati, njegova svrha i važna uloga u rješavanju zločina, postaje kamen spoticanja kad likovi shvate da im je rješenje/smisao/ideal – nedohvatljiv.

Problematika ideala i smisla života

Kad bismo krenuli u potragu za smislom predstave, našli bismo se pred nekoliko zatvorenih vrata koja blokiraju zajednički nazivnik na koji bi gledatelji sveli ovu dramu. Kao prvo, nismo sigurni odvija li se pred nama san ili stvarna situacija. Kao drugo, nismo sigurni jesu li pred nama živi ili mrtvi likovi. Kao treće, ne znamo je li smrt tajanstvene žene značila smrt ideala, i ako jest, koji su to. Balon u obliku zvijezde potresa prijatelje kao Šimićeva „Opomena“, jer ako iza šanka leži ideal, žena za čiju smrt svaki od njih želi preuzeti odgovornost, žena koja je obojici, poput Eve u Edenskom vrtu pružala jabuku, nevinost i element viteštva koji u svojim mehaniziranim životima nemaju, oni su odgovorni za smrt, propast, tjeskobu i zagonetku. Magnetska privlačnost komada leži upravo u tome što nitko od nas ne može sa sigurnošću tvrditi da je došao do odgovora i raspleta. Na kraju krajeva, postmodernistički teatar počiva na slutnjama i poigravanjem sa sviješću gledatelja, a konačan bi odgovor na pitanja tko, zašto i kako uništio koncept drame apsurda koja nas je lišila happy enda, ali oplemenila nikad većim nizom – pitanja.


(Visited 1 times, 1 visits today)

Podjelite