Povodom 35. godišnjice akcije „Plitvice” i pogibije Josipa Jovića razgovarali smo s Alenom Gojakom, predsjednikom Zajednice utemeljitelja HDZ-a „Dr. Franjo Tuđman” Splitsko-dalmatinske županije, Josipovim suborcem i sudionikom te povijesne akcije, što je zanimljiv i široj javnosti nepoznat podatak.
Kada se osvrnete na stvaranje HDZ-a i svoj politički angažman, kako danas to doživljavate?
- U politički život uključio sam se mlad. Imao sam 22 godine kada sam se odazvao pozivu dr. Franje Tuđmana i u rujnu 1989. godine učlanio se u Hrvatsku demokratsku zajednicu. Bio sam dio vrlo male skupine utemeljitelja splitskog HDZ-a, a do osnivačke skupštine održane 6. siječnja 1990. u Hotelu Marjan obnašao sam dužnost predsjednika Inicijativnog kruga. Na to razdoblje sam izuzetno ponosan. Osnutak HDZ-a i drugih demokratskih stranaka označio je početak političke borbe za slobodnu i demokratsku hrvatsku državu. Volja hrvatskog naroda za samostalnom državom jasno je potvrđena na prvim višestranačkim izborima u travnju i svibnju 1990., te na referendumu o hrvatskoj samostalnosti u svibnju 1991. Tada se čak 95 % građana Republike Hrvatske izjasnilo za suverenu i samostalnu Hrvatsku te protiv ostanka u jugoslavenskoj državnoj zajednici. To je za nas bila velika politička pobjeda i ispunjenje sna o neovisnoj hrvatskoj državi.
Je li to bio razlog zbog kojeg ste napustili aktivnu politiku i priključili se redarstvenim snagama?
- To je bio prvi razlog. Drugi je otvorena pobuna srpskih ekstremista i tzv. „balvan revolucija“, koja je jasno nagovijestila da će put prema našoj punoj slobodi i samostalnosti biti znatno teži, trnovitiji i, nažalost, krvaviji. Upravo je to presudilo da sam se, zajedno sa stotinama drugih članova HDZ-a, prijavio u redove hrvatske policije, koja je u to vrijeme bila jedina oružana sila mlade hrvatske države. Smatrao sam da kao mlad čovjek na taj način mogu Hrvatskoj biti puno korisniji.
'U sustavu je još uvijek postojao snažan otpor komunističkih i projugoslavenskih kadrova'
Možete li opisati kako je u to vrijeme izgledao proces regrutiranja redarstvenika?
- Početkom srpnja 1990. godine dr. Franjo Tuđman donio je odluku o preustroju tadašnje „milicije“ i formiranju novih, lojalnih postrojbi kojima se moglo vjerovati da će provoditi političku volju demokratski izabrane vlasti. Objavljen je formalni natječaj za prijem djelatnika u tadašnji Republički sekretarijat za unutrašnje poslove SR Hrvatske, a novačenje se trebalo provoditi preko tadašnjih Općinskih sekretarijata za unutrašnje poslove, odnosno današnjih Policijskih uprava.
Međutim, u praksi to nije funkcioniralo kako je bilo zamišljeno. U sustavu je još uvijek postojao snažan otpor komunističkih i projugoslavenskih kadrova koji su na različite načine pokušavali usporiti ili paralizirati taj proces. Ne treba zanemariti ni utjecaj agenture Kontraobavještajne službe JNA koja je u to vrijeme, kroz akciju „Štit“, nastojala prodrijeti u strukture nove demokratske vlasti.
Sjećam se da se tadašnji sekretar SUP-a u Splitu poprilično potrudio odgovoriti me od odluke da se priključim policiji. Strpljivo mi je objašnjavao kako je riječ o teškom i opasnom pozivu.
Je li takvo opstruiranje značajnije utjecalo na popunjavanje postrojbi?
- Nimalo. Takvo opstruiranje bilo je i očekivano, zbog čega su općinski i gradski odbori HDZ-a od samog početka preuzeli glavnu operativnu ulogu te postali stvarna središta za novačenje hrvatskih redarstvenika. Postrojba „Prvi hrvatski redarstvenik“ formacijski je popunjena za svega petnaestak dana od objave natječaja. Već u kolovozu 1990. godine predsjednik dr. Franjo Tuđman izvršio je smotru dviju bojni s ukupno 1.700 pripadnika. Među njima je bio i Josip Jović, koji se kao član HDZ-a iz Aržana među prvima odazvao pozivu Domovine.
Je li vaše poznanstvo s Josipom Jovićem započelo kroz djelovanje u HDZ-u?
- Nisam ga tada poznavao. Upoznao sam ga tek krajem 1990. godine u Jedinici za posebne namjene MUP-a RH Rakitje. Nakon što sam se početkom rujna 1990. formalno prijavio u Općinski SUP Split, već u listopadu pozvan sam na liječnički pregled u Zdravstvenu ustanovu RSUP-a u Šarengradskoj 3 u Zagrebu. Nakon rigoroznog sistematskog pregleda proglašen sam zdravstveno sposobnim, a za otprilike mjesec dana dobio sam poziv da se 5. studenoga prijavim u Obrazovni centar za unutrašnje poslove RSUP-a u Zagrebu, današnju Policijsku akademiju „Josip Jović“.
Bilo je hladno i maglovito jutro. Ukrcao sam se u autobus zajedno s skupinom odabranih mladića i krenuli smo prema nama nepoznatoj lokaciji. Nakon otprilike 40 minuta zaustavili smo se ispred rampe, kada se iz magle pojavio policajac u maskirnoj odori. Tada mi je tek postalo jasno da sam unovačen u specijalnu postrojbu.
Kako je izgledao radni dan u Jedinici za posebne zadatke MUP-a Rakitje?
- Odmah po dolasku napravljena je selekcija. Uz 1. satniju, koja je prethodno formirana od pripadnika „Prvog hrvatskog redarstvenika“, sa novim ljudstvom ustrojene su još tri satnije. Ja sam raspoređen u 1. satniju i postavljen na dužnost zapovjednika desetine. Prvi zapovjednik Jedinice bio je Darko Rukavina, njegov zamjenik Josip Lucić, a zapovjednik moje satnije Zdravko Andabak. Radni dan uključivao je permanentnu svakodnevnu obuku i razne policijske zadaće, poput osiguranja vitalnih objekata: sjedišta MUP-a, Hrvatskog sabora, HRT-a, Vile Weiss, te kuće predsjednika Tuđmana u Nazorovoj ulici. Međutim, već 29. studenog 1990. sudjelovao sam u prvoj intervenciji u Pakracu. Dan ranije pobunjeni Srbi sa zgrada općine i željezničke postaje skinuli su i zapalili hrvatske zastave, a pokušali su isto učiniti i na zgradi policije, na koju su pucali u večernjim satima. Odlukom Vrhovništva u Pakrac je upućeno 150 pripadnika naše postrojbe iz Rakitja, uz manju grupu pripadnika Antiterorističke jedinice Lučko, sa zadaćom uspostave javnog reda i mira.
Kako pamtite napad na policijsku postaju u Pakracu 1991.?
- Dana 1. ožujka 1991. srpske terorističke skupine izvršile su prepad na policijsku postaju u Pakracu i razoružale šesnaest policajaca hrvatske nacionalnosti te su proglasili pripojenje tzv. „SAO Krajini“. Na prilaznim cestama grada dočekali su nas balvani i paljba iz pješačkog naoružanja. Ubrzo je stigla i oklopno-mehanizirana jedinica JNA koja se otvoreno stavila na stranu srpskih terorista. Sukobi su trajali do 4. ožujka, a imali smo i nekoliko ranjenih pripadnika. Ova akcija u Pakracu smatra se prvim otvorenim oružanim sukobom s pobunjenim Srbima i često se označava kao početak Domovinskog rata.
Kako je, iz vaše perspektive, izgledala akcija na Plitvicama?
- Pobunjeni Srbi primijenili su identičan modus operandi kao u Pakracu. Dana 29. ožujka 1991. naoružani srpski ekstremisti upali su u Nacionalni park Plitvice, skinuli hrvatske zastave i proglasili pripojenje „SAO Krajini“. Dan kasnije, stavljeni smo u stanje pripravnosti, intenzivno smo se pripremali za intervenciju, popunjavali opremu i borbene komplete. Znali smo da idemo u akciju, ali još uvijek nismo znali kada i gdje. Na popodnevnom brifingu odlučeno je da u provođenju operacije sudjeluju pripadnici 1. i 2. satnije te jedan vod 3. satnije, pod zapovjedništvom Josipa Lucića.
Na Uskrs, 31. ožujka, u 3:00 sata, napustili smo bazu Rakitje i negdje iza Slunja spojili smo se s pripadnicima ATJ Lučko i u zajedničkoj koloni krenuli prema Nacionalnom parku Plitvice. Oko 6:00 sati iz polusna trgnula me je rafalna paljba, iskočio sam iz kamiona i zalegao na lijevoj strani ceste. Snijeg je bio dubok, a zbog guste magle vidljivost nije prelazila 10 metara. Imao sam tada oko 70 kg, a na sebi približno 30 kg opreme i naoružanja, što je kretanje činilo vrlo otežanim u ionako teškim uvjetima. Pripadnici ATJ Lučko uklanjali su porušena stabla motornim pilama kako bi omogućili naš daljnji napredak. Nakon otprilike 100 metara zauzeo sam zaklon iza stabla i promatrao istočni dio šume odakle su na nas pucali srpski teroristi. Tada se začuo zvuk automobila iza naših leđa i instinktivno smo okrenuli puščane cijevi prema cesti koja vodi do hotela Jezero. Iz magle je izronio žuti Golf s dvije bradate spodobe koje su nas zaprepašteno gledale, još ne vjerujući na koga su naišli. Nakon što su izvučeni iz vozila i pretreseni, saznali smo da se radi o čelnicima Srpske demokratske stranke - Goranu Hadžiću i Borivoju Saviću, koji je bio naoružan revolverom Magnum 357.
Spomenuli ste da je pucnjava dolazila iz šume. Je li tada bilo ranjenih u vašim redovima?
- Imali smo desetak ranjenih suboraca. Oni su se odmah izvlačili prema mobilnom kirurškom timu koji je predvodio dr. Josip Husar. Nakon nekog vremena do nas je došao glas da je Josip Jović teško ranjen na položaju kod Pošte. To je bila najisturenija točka, a Josip je bio u samom vrhu napada. Iako je na sebi imao pancirku od 13 kilograma, pogođen je u nezaštićeni dio tijela, što se nažalost pokazalo fatalnim. Ta tragedija zasjenila je našu pobjedu, bili smo žalosni i neutješni, izgubili smo prijatelja i suborca. Bio je to naš prvi susret s ratom i njegovim tragičnim posljedicama.
Je li do danas razjašnjeno tko je ispalio metak koji je usmrtio Josipa Jovića?
- Uhitili smo oko 30 srpskih terorista, dok su se ostali razbježali. Imam razloga vjerovati da je na Josipa pucao Rajko Vukadinović, Srbin iz Korenice, koji je u razmjeni vatre ubrzo poginuo, a njegovo tijelo i oružje pronađeni su kod zgrade pošte. Na žalost, s vremenom su se u medijima pojavljivali razni likovi koji su plasirali dezinformacije o Josipovom ubojstvu. U pravilu su to bili ljudi bliski strukturama jugoslavenske tajne službe, koji su podmuklo pokušali omalovažiti besprijekornu akciju hrvatske policije i Josipa Jovića kao prvu žrtvu Domovinskog rata. Obdukcija i balističko vještačenje nedvojbeno su potvrdili da je Josip pogođen metkom iz karabina srpskih terorista.
Od Josipa smo se oprostili u bazi Rakitje, gdje je bila postrojena cijela postrojba. Imao sam veliku čast dopratiti ga u bazu i nositi njegov lijes do središta poligona, gdje smo mu svi pojedinačno prilazili i posljednji put pogledali u njegovo lice kroz mali prozorčić. Još uvijek čuvam tu fotografiju. To je bio najemotivniji trenutak koji sam doživio u Domovinskom ratu.
Što danas smatrate najvažnijim nasljeđem svog političkog i ratnog puta?
- Imao sam privilegij pripadati generaciji koja je pod mudrim vodstvom dr. Franje Tuđmana sudjelovala u stvaranju Hrvatske demokratske zajednice - stranke koja je najzaslužnija za uspostavu slobodne i demokratske hrvatske države. Kasnije smo tu slobodu obranili u Domovinskom ratu, a „Dečki iz Rakitja“ bili su među prvima na crti obrane.
