Di su lipi dani i godina sedamdeset i peta, kad je Hajduk mogao biti prvak svita...
To je mogla biti i geslo nedjeljnog okupljanja "Stare Torce" u Paljuvu, gdje su se nekadašnji momci s istoka Starog placa i poljudskog sjevera okupili uz hajdučku pismu, obilježili duplu krunu "Bijelih" i prisjetili svojih prvih gostovanja.
Upravo ta generacija Hajdukovih navijača s prijelaza sa Staroga placa na novi stadion obnovila je Torcidu i pokrenula organizirano navijanje na poljudskom sjeveru.
Naravno, odazvao se i kako i priliči naš kapetan Ivica Šurjak, idol naših odrastanja i jedan od najboljih europskih nogometaša svoga vremena.
Lijep je to bio susret torcidaša, nekad golobradih mladića, a danas,slobodno možemo reći, nešto starijih ljudi, ali još uvijek velikog hajdučkog srca.
A te 1975. godine, Ivićevi momci "nogometni Beatlesi", kako su ih novinari prozvali osvojili su naslov prvaka bivše države ispred novosadske Vojvodine i beogradske Crvene zvezde. Četvrti je bio tada jaki mostarski Velež, ali Hajduk je bio neprikosnoven i goropadan jer je duplu krunu osvojio i godinu ranije, u sezoni 1973./74., pa je titula zapravo bila obranjena. Jer "Bilima" tada na zelenom terenu nitko nije bio ni blizu.
Te sezone 1974./75. osvojen je i Kup, golom našeg "Kalimera", Marija Boljata, koji nas je, nažalost, nedavno napustio, u finalu protiv banjalučkog Borca — 1:0.
Bila bi to i treća dupla kruna u nizu 1976., da nije bilo petljanja tadašnjeg FSJ-a i "slučaja Maksimović".
I tako se zaorila dalmatinska pisma Stare Torce, sa suzom u oku i lipotom oko srca tako se prenosi ljubav prema "bijeloj boli", s oca na sina, s dida na unuka.
