Ekranizam je termin koji se danas sve više koristi, a poznat je još i kao digitalni autizam.
Psiholozi objašnjavaju da bismo ga najjednostavnije mogli okarakterizirati kao određenu ovisnost o ekranima, a s obzirom na to da većina ljudi mnogo slobodnog vremena provodi upravo na svojim pametnim telefonima te računalima i pred televizorom, tome su nažalost izložena i djeca.
Ekrani, odnosno televizija, mobitel, tablet i slično, mogu imati pozitivne i negativne učinke, ovisno o sadržaju i duljini korištenja. Prvo nacionalno istraživanje o predškolskoj djeci pred malim ekranima u Hrvatskoj, koje su proveli Poliklinika za zaštitu djece Grada Zagreba i Hrabri telefon, pokazalo je da je 79 posto djece mlađe od dvije godine već počelo koristiti ekrane, dok smjernice stručnjaka navode da djeca te dobi ekrane ne bi smjela uopće gledati, govori psihologinja Barbara Miletić za Index.
Kako objašnjava, gotovo 50 posto roditelja djece predškolske dobi u Hrvatskoj daje djeci ekrane u svrhu zabave, dok više od trećine roditelja smatra da su elektronički uređaji djeci korisni za učenje. Isto tako, gotovo polovica roditelja ne zna procijeniti jesu li elektronički uređaji štetni ili korisni za njihovu djecu. Elektronički mediji za djecu mogu imati edukativnu funkciju te omogućuju lakšu dostupnost sadržaja za stjecanje novih vještina i kompetencija. Također omogućuju komunikaciju s osobama koje su fizički udaljene ili nedostupne.
Naravno, postoji i druga strana medalje.
Negativne posljedice prekomjernog izlaganja djece ekranima
Pokazalo se da djeca predškolske dobi u Hrvatskoj prekomjerno gledaju ekrane (televizija, mobitel, tablet). Dok su preporuke maksimalnog gledanja u ekrane za djecu od tri do šest godina do dva sata dnevno, za djecu te dobi u Hrvatskoj raspon je između 2.4 i 2.9 sati radnim danom te od 3.1 do 3.6 sati vikendom.
Spomenuto istraživanje također je došlo do zaključka da svako treće dijete barem ponekad koristi elektronički uređaj za vrijeme obroka. Gledajući u ekran, nismo usredotočeni na to što i koliko jedemo, što može dovesti do toga da pojedemo i više nego što nam je potrebno, a to nadalje može voditi do problema pretilosti ako se ta navika primjenjuje kroz dulji period. Obiteljski obroci mogu biti i prilika za komunikaciju i povezivanje članova obitelji, što je otežano ako su prisutni i ekrani. Osim pretilosti, sa sjedilačkim načinom života od rane dobi može doći i do poteškoća vezanih za razvoj krupne motorike, upozorava Miletić.
''Osim razvoja krupne motorike, i razvoj fine motorike može biti usporen kod prekomjernog korištenja medija ako se grafomotorika zamjeni tipkanjem po mobitelu ili joystickom. U praksi je vidljivo da sve više djece u godini prije kretanja u školu ima poteškoća s pravilnim hvatom olovke. Ako primjerice dijete prekomjerno koristi joystick, jačaju se sinapse u mozgu koje su zadužene za takav hvat jer mozak prima poruku da je takav hvat djetetu potreban zato što ga često koristi'', dodaje.
Isto tako, pokazalo se da čak 90 posto djece predškolske dobi u Hrvatskoj koristi elektroničke uređaje prije spavanja. Ekrani emitiraju takozvano plavo svjetlo koje usporava izlučivanje melatonina, koji je važan regulator spavanja. Drugim riječima, svjetlo ekrana može djelovati tako da nas razbuđuje, a može dovesti i do problema s nesanicom.
Sadržaj crtića i igrica obično je dizajniran tako da prikazuje aktivnosti koje se jako brzo izmjenjuju. Sadržaj je zanimljiv, pun boja i interakcije. S obzirom na to, djeci se stvarni život (izvan ekrana) može činiti dosadan ili prespor. Također, realni svijet je takav da svoje potrebe i želje ne možemo ispuniti ''jednim klikom'', već je potreban određen trud, a često zahtijeva i odgodu trenutnog zadovoljenja svojih potreba. Razvoj vještine samokontrole pokazao se kao jedna od vrlo važnih odrednica i za kasniju kvalitetu života.
Dolazi do nasilnog ponašanja, poteškoća u razvoju te problema s govorom
Miletić također napominje kako djeca različite dobi odnosno razvojnog stupnja na različit način interpretiraju i doživljavaju svijet oko sebe, pa tako i medijske sadržaje. Primjerice, crtići ili igrice u kojima dominira agresivan sadržaj mogu imati negativan utjecaj na djecu predškolske dobi jer još uvijek uče kako upravljati svojim osjećajima i ponašanjima te teže razlikuju stvarnost od fikcije. Dugotrajna izloženost takvim sadržajima može dovesti do normalizacije nasilja – nasilno ponašanje se može početi gledati kao normalan i poželjan način rješavanja međusobnih konflikata.
Ako djetetu život pred ekranom postane većinska zamjena za interakciju s vršnjacima i igru, ono može imati poteškoća u razvoju vještine socijalne komunikacije i socioemocionalnom razvoju općenito. Problemi mogu nastati i u govorno-jezičnom razvoju. Kako su igrice najčešće na engleskom jeziku, djeca ga mogu usvojiti prije nego hrvatski ako su mu više izložena. U slučaju da dijete nije dovoljno izloženo govornim situacijama, može doći do zaostajanja u govornom razvoju, što nadalje može dovesti do teškoća u socijalnim interakcijama.
Televizijski sadržaj, a pogotovo onaj namijenjen djeci, također je vrlo često prepun reklamnih sadržaja. Kako djeca još nemaju razvijeno kritičko mišljenje, kao ni mogućnost sagledavanja dugoročnih posljedica, reklamni sadržaj na njih može djelovati jako sugestibilno. Isto tako, psihologinja upozorava kako medijski sadržaji mogu biti jedan od faktora koji djeluju na stvaranje slike o vlastitom tijelu. Djeca sve ranije, neka već od šeste godine, pokazuju nezadovoljstvo vlastitim izgledom, što kasnije može imati ulogu u razvoju poremećaja u prehrani.
Što mogu napraviti roditelji?
Istraživanje Poliklinike za zaštitu djece pokazuje kako tek 58 posto roditelja djece predškolske dobi postavlja djeci pravila koja su vezana uz izloženosti svim ekranima, 25 posto roditelja nema nikakvih pravila vezanih uz navedeno, dok preostali imaju pravila vezana samo uz pojedine elektroničke uređaje. Postojeća pravila koja roditelji postavljaju najčešće se tiču ukupnog dozvoljenog vremena korištenja, dok je tek mali broj njih vezan uz sadržaj koji dijete gleda na malim ekranima.
Psihologinja naglašava kako roditelji postavljanjem određenih pravila i smjernica mogu pomoći djetetu da izbjegne sve češći problem negativnog utjecaja ekrana. Ona savjetuje sljedeće:
- nakon zajedničkog gledanja crtića ili igranja neke igrice razgovarajte o iskustvu koje ste imali postavite granice
− ograničite vrijeme provedeno u korištenju medija (djeca do dvije godine ne bi smjela gledati ekrane, dok ona od tri godine pa sve do školske dobi smiju pred njima provoditi najviše dva sata dnevno)
- ponudite djetetu na izbor nekoliko odabranih i njemu primjerenih sadržaja bolje je nego ga pustiti da samo odabire crtiće na televiziji ili internetu
- pomognite djetetu predškolske dobi da razlikuje stvarnost od mašte i fikcije (naprimjer kada lik u crtiću padne sa zgrade i nastavi trčati)
- isključite televiziju kada ju ne gledate - iako televizijski sadržaj nije u fokusu, pokazalo se da rad televizije u pozadini uzrokuje lošiju kvalitetu igre kod djece te lakšu distraktibilnost
- za vrijeme učenja mobitel bi trebao biti izvan vidokruga djeteta - pokazalo se da i sama blizina mobitela (iako ga se ne koristi) može djelovati ometajuće prilikom koncentracije na učenje, a mobitel bi također trebao imati isključeni ton zbog istih razloga
- budite uzor − djeca više vjeruju onome kako se ponašamo nego onome što govorimo, a istraživanja su pokazala da je dulje gledanje televizije kod roditelja povezano s duljim gledanjem televizije kod njihove djece
- dogovorite obiteljska pravila o korištenju medija (primjerice svi se mobilni telefoni odlažu na posebno mjesto prije spavanja, za vrijeme jela ne javljamo se na telefon, za vrijeme jela televizor je ugašen, kao i za vrijeme učenja i igre).
Ekrani su dio naše svakidašnjice i od njih, koliko god pokušavali, ne možemo pobjeći. Umjesto odlaska u ekstreme, kao što su potpuna zabrana korištenja ekrana ili potpuna sloboda u izboru, Miletić navodi kako postoji i treća opcija – korištenje elektroničkih medija uz ograničavanje sadržaja i vremena korištenja. Uz kvalitetnu komunikaciju s djecom već tijekom predškolske dobi mogu se postaviti dobri temelji za razvoj medijske pismenosti u kasnijoj dobi.
