Nekad su se djeca igrala po cijele dana vanka, s ekipom. Danas se to uvelike promijenilo. Mnogo vremena provode pred ekranima, a s vršnjacima se često druže - online. Roditeljima nije lako limitirati djeci vrijeme provedeno pred ekranom, a još manje mogu biti upućeni u sadržaj koji djeca pregledavaju, dijele ili pak kakve poruke šalju. A poruke i komentari na društvenim mrežama mogu učiniti mnogo štete.
Razgovarali smo sa splitskom psihologinjom Žanom Pavlović o tome što mogu roditelji učiniti vezano uz pošast novog doba - prekomjerno korištenje raznih ekrana koji nas svakodnevno okružuju.
"Iz iskustva i prakse mi se čini da ni roditelji nisu svjesni koliko su djeca ispred ekrana. Ja uvijek govorim o tzv. screen timeu ili ukupnom vremenu koje vrijeme provodi ispred ekrana. To znači da roditelje pitam - koliko vam dijete ukupno bude ispred ekrana? To znači da trebaju zbrojiti sve - mobitel, TV, sve to skupa. Trebaju odrediti koliko je ukupno vrijeme i dođemo do toga da je to i 2-3 sata dnevno što je jako puno za jedno dijete predškolske ili rane školske dobi", kaže nam Žana Pavlović.
Naravno, djeca u svemu oponašaju roditelje, pa nije čudno da su cijeli dan pred ekranima, ukoliko to i roditelji čine.
"Jedan fenomen je prisutan kod mlađih generacija, a to je da su i sami roditelji dosta na tehnologiji. Znači, koriste i play station, koriste puno i TV, budu jako puno vremena na mobitelu, što opet oduzima vrijeme koje provode zajedno s djecom. Djeca se ponekad bore za pažnju roditelja, protiv tehnologije, protiv mobitela", pojašnjava nam psihologinja.
Što učiniti da bi djeca manje buljila u ekrane?
"Treba im ponuditi nekakve sadržaje koji su im zanimljivi, to ovisi o samom djetetu. Ono će to prihvatiti, pogotovo dijete predškolske dobi, neke društvene igre, nešto što je njemu aktualno, neke legiće, autiće. Dakle, igračke drugoga tipa, a ne boravak na mobitelu. Ili boravak u prirodi, druženje s prijateljima koji nisu virtualni, koji su pravi prijatelji, realni prijatelji, u realnom svijetu. Puno je bolje nego se osloniti samo na virtualni svijet", kazuje nam sugovornica te pojašnjava zašto se djeca odlučuju na razne izazove koji mogu imati teške posljedice.
"Čim uđu u taj virtualni svijet, jako im je važno da budu prihvaćeni u tom svijetu i zato i sudjeluju u mnogim izazovima koji se nude u različitim aplikacijama, na društvenim mrežama, a sve kako bi imali više lajkova i bili više prihvaćeni u tom virtualnom svijetu."
Što zapravo možemo učiniti, zanimalo nas je.
"Ako je moguće, treba odgoditi taj ulazak u svijet tehnologije odnosno djetetu kasnije dati mobitel. Čim vi djetetu dadete mobitel, odmah dolazite u opasnost da se taj mobitel koristi prekomjerno, da se druži putem mobitela, da su mu dostupne sve one stvari o kojima treba voditi računa. Prema nekakvim svjetskim stručnjacima i Udruženju pedijatara Velike Britanije, ne preporučuje se prije 12. godine dati djetetu mobitel. Mi svi puno prije djeci damo mobitel, i prije nego što krenu u školu, a pogotovo kad krenu u školu jer imaju svi i oni to traže da bi imali razredne grupe, WhatsApp, Viber grupe, da bi bili dijelom tog virtualnog svijeta. To treba što je moguće više odgoditi. Ako je moguće nikako ne dati djetetu mobitel prije 12. godine, ali nažalost svjedoci smo svi da je to teško izdrživo. Moja preporuka je - što kasnije to bolje", kaže nam Pavlović, te nam pojašnjava kako se ponašati onda kad smo već "poklekli" i dali djetetu mobitel.
"Kad smo već djetetu dali mobitel, kad smo već tako odlučili, onda s djetetom treba razgovarati o tome, vidjeti koje sadržaje koristi, što dijete radi na mobitelu, što radi dok je na internetu, kako se druži s prijateljima, koje sadržaje pregledava i koliko boravi na internetu. Svakako treba ograničiti to vrijeme, ako je to preko vikenda, onda im dati da igraju igrice najviše sat vremena, nikako više od toga jer to je onda pogubno za njihov razvoj, za sva područja razvoja, počevši od kognitivnog do socioemocionalnog razvoja."
Djecu stalno treba upozoravati da se ne smiju nikome rugati, da to na nekoga može ostaviti strašne posljedice. I dok se to nekada događalo na putu do škole, na školskom dvorištu, danas im je to dostupno stalno, zahvaljujući tehnologiji.
"Djeca nisu svjesna da ružni komentari na internetu mogu isto tako boljeti nekoga, iza neke objave, iza fotografije se nalazi živa osoba. Oni toga nisu svjesni - da neki komentar može zaboljeti, da može biti uzrokom jako loših, depresivnih, crnih misli, može izazvati drastične i jako loše posljedice, utjecati loše na mentalno zdravlje. Oni toga nisu svjesni jer to izostaje u pismenoj komunikaciji odnosno u komunikaciji preko interneta. Zato nisu svjesni, to im treba objasniti kad god idu napisati nekakav ružni ili neprimjereni komentar. Nasilje se i prije događalo, bilo ga je i ranije, u školi, na školskim dvorištima, na putu kući, međutim danas je to u puno većem intenzitetu i razmjera. Ako se snimi nekog dječaka ili djevojčicu, kako je uplašen ili kako plače - ako taj video dospije na društvenu mrežu ili u nekakve razredne grupe, za manje od 5 minuta vidi ga cijela škola, da ne govorim o kvartu, naselju, gradu itd. Vrlo brzo postane viralan. To je nešto o čemu treba voditi računa. I mi odrasli nekad nismo svjesni da kad fotografiju postavimo na mrežu, da više nemamo kontrolu nad njom. Edukacija je ključ i za male, djecu, osobito za mlade koji se nalaze u mladenačkim vezama tako da oni moraju biti toga svjesni. Jako dobro znam da ni mi odrasli nismo toga svjesni, a onda ne mogu biti ni djeca", kaže nam sugovornica.
Djetinjstvo bez prijatelja
"U svakodnevnoj praksi vidim, što nisam viđala prije, da su djeca jako usmjerena na taj virtualni svijet i da zapravo u realnom svijetu nemaju ni jednog prijatelja. Zamislite djetinjstvo u kojem nemate ni jednog prijatelja. To je jako tužno djetinjstvo koje nije dobro, kad se vi ne možete s prijateljem ni družiti, ni podijeliti nekakve tajne, brige, razgovore, nemate prijatelje u stvarnom svijetu, osim tzv. prijatelja u virtualnom svijetu s kojima ne dijelite baš sve životne trenutke nego samo one nerealne ili one uljepšane ili fotošopirane trenutke", kaže nam psihologinja.
Zanimalo nas je i jesmo li još uvijek sredina koja odlazak psihologu ili psihijatru smatra nečim sramotnim.
"Odlazak psihologu nije više toliki bauk kao što je bio prije, roditelji se sve češće, pogotovo mlađe generacije, odlučuju na odlazak kod psihologa. Sve češći su problemi koji se tiču mentalnog zdravlja djece i sve mlađa su djeca koja trebaju pomoć stručnjaka. Međutim, što se tiče odlaska kod psihijatra mislim da postoji nekakav bauk što je u neku ruku i normalno jer su to problemi koji su puno veći nego kod problema u domeni psihologa. Još smo sredina koja zazire od takve stručne pomoći generalno gledano, ali mislim da se s druge strane stvari polako mijenjaju, nije baš tako kao što je bilo prije 20 godina. Sad je puno bolje, puno lakše prihvaćamo pomoć i puno je lakše tražimo, što je dobro", zaključila je Pavlović.
