U sobi za umiranje je krevet te stol i stolice. Pacijent može birati gdje će umrijeti, no osoblje ipak natukne da je krevet bolje rješenje. Pri smrti mišići se opuste, a prizor je uznemirujući za obitelj.
Dvoje hrvatskih državljana, pacijenata s neizlječivom bolesti, podvrgnulo se eutanaziji u Švicarskoj, uz pomoć organizacije Dignitas.
Kako Večernjem listu kažu iz te najpoznatije svjetske organizacije koja zagovara i omogućava pravo na smrt, trenutno osmero Hrvata želi učiniti isto te su na listi čekanja. Identitet pacijenata ne smije se otkriti, osim ako to obitelji, ali i on sam prije smrti, to ne želi podijeliti. Dijelom je to zato što je riječ o liječničkoj tajni jer je u konačnici cijeli postupak, do samoga kraja, terapeutski, ma koliko to kontradiktorno zvučalo umu naviknutom da terapija znači uglavnom pozitivan ishod bolesti, a ne - što joj i samo ime na grčkom kaže - njega ili briga o bolesniku.
Obitelj u Hrvatskoj može očekivati i kazneni progon
No važniji razlog za tajnost je taj što obitelj osobe koja se podvrgnula eutanaziji u velikom dijelu svijeta, pa tako i u Hrvatskoj, može očekivati i kazneni progon te - kod nas - do tri godine zatvora zbog pomoći kod samoubojstva. Ono što se jako dobro zna jest pak to da su obje osobe bile neizlječivo bolesne, da su prije eutanazije prošle stroge liječničke pretrage kojima je ustanovljeno da nade za poboljšanje stanja nema te da su same uzele smrtonosnu supstancu.
Zna se i da su izdahnule na bolničkom krevetu, u privatnoj kući organizacije Dignitas, plavo obojenoj jednokatnici s vrtom koja se ni po čemu ne izdvaja od malo drugih kuća u prilično neatraktivnoj, industrijskoj zoni Züricha, tik do nogometnog terena i tvornice.
– Dobro bi im došle nove zavjese – komentirala je sobu za umiranje jedna Engleskinja s čijom je kćeri Večernji list razgovarao. Željela je ostati anonimna, pa su je nazvali Tracy, za razliku od njezina sunarodnjaka, Andrewa Squiresa. Njihove priče ilustriraju velikim dijelom ono što su prolazili Hrvati u Švicarskoj. Ali i ono što prolaze svi koji odluče tako završiti život.
Obje obitelji – djeca mama koje su umrle u Švicarskoj – opisuju ih kao snažne, neovisne žene, koje su samostalno donijele odluku i obavile sve prethodne postupke a da nitko nije znao za to. Tek u posljednjoj fazi, na samom putovanju, zamolile su djecu za pomoć.
– "Dečki, želim umrijeti i molim vas da mi pomognete."
Kako sam se osjećao?
Zgrožen, okamenjen, uplašen, ljutit. Nije, nije prirodno. Ne mogu, kako mogu to učiniti mami. Dijete treba ubiti roditelja. Instinktivno ne možeš to prihvatiti – govorio im je prije nekog vremena Andrew o emotivnom vrtlogu koji je izazvala mamina zamolba.
Ne, ne dolazi u obzir. Ne i ne. Kako joj to uopće pada na pamet? Da se ubije? Mama je bila mirna i čvrsto ostala pri svome.
– Odlučila sam – kazala im je.
Uostalom, nije to bila odluka do koje je došla preko noći. Niti se sjedne na avion ili u auto i bane u Dignitas. Ne ide to tako.
Osnivač Dignitasa – riječ je o organizaciji, a ne klinici, kako se često pogrešno govori – bivši je novinar Ludwig Minelli. Ured mu je u Zürichu i svaki put kad s prozora vidi da stiže taksi, zna da su došli po njega. Po instant-pomoć. Ili instant-smrt. I odgovor je u tim slučajevima uvijek: Ne. Ne funkcionira to tako.
Cijeli članak možete pročitati OVDJE.
