Metković se prvi put spominje 17. siječnja 1422. u jednom spisu koji se čuva u dubrovačkom arhivu
Najstariji zapis o Metkoviću potječe iz 1422. godine, iz dubrovačkog arhiva, a odnosi se na događaj u kojemu su dubrovački carinici 17. siječnja presreli lađu trgovačkog broda ser Mata Getaldića na rijeci Neretvi, „pod Metkovićem“ (flumaria Narrenti subtus Metchovich). On se na tu zapljenu tovara požalio dubrovačkom knezu, što je zabilježeno 30. siječnja 1422. godine. Upravo je taj zapis prvi poznati pisani trag o imenu Metković.
Arheološki nalazi na brdu Predolcu, koje se uzdiže neposredno uz grad, pokazuju da je život na ovome području otpočeo još u pretpovijesno doba. Povijesničari i arheolozi pretpostavljaju da su se u donjem toku Neretve prvotno naselili helenizirani Iliri Daorsi, a kasnije su ih potisnuli ratoborni Ardijejci i Delmati. Njihovu prisutnost potvrđuju mnogobrojne gradine i kamene gomile na okolnim brdima. Stari Grci, koji su tijekom 4. stoljeća prije Krista kolonizirali jadranske otoke i priobalje, zbog pogodnog su položaja podigli emporij (luku) nekoliko kilometara sjeverozapadno od današnjeg Metkovića. Bio je to glasoviti antički grad Narona, na mjestu današnjeg Vida. Njezini su stanovnici trgovali s Ilirima, prodajući im oružje, posuđe, nakit i odjeću.
Rimljani su također prepoznali stratešku i komunikacijsku važnost Narone te su u njezinoj blizini izgradili vojni tabor, moguće na području Mogorjela kod današnje Čapljine, kako bi lakše vodili ratove protiv Ilira. Pretpostavlja se da je Narona za cara Augusta dobila status kolonije (Colonia Iulia Narona) i postala upravno središte regije (conventus Naronitanus). Devedesetih godina 20. stoljeća arheolozi su u središtu današnjeg Vida otkrili ostatke Augusteuma, hrama na glavnome trgu, s 16 kipova bogova i božica, uglavnom bez glava, što se tumači kao kršćanska osveta. Među njima se ističe gotovo tri metra visok kip cara Augusta u carskoj odori. Budući da je Narona bila biskupijsko središte, pronađeno je i više starokršćanskih građevina, uključujući i dobro očuvanu krstionicu u ranokršćanskoj bazilici na mjestu današnje crkve Sv. Vida.
U ranome srednjem vijeku, nakon propasti rimskih utvrda, u područje Poneretavlja doseljavanjem dolaze slavenska i hrvatska plemena. Od Cetine do Neretve prostirala se čuvena Paganija, dom nekrštenih gusara, o čemu svjedoči bizantski car Konstantin Porfirogenet u 10. stoljeću. Poznato je kako su neko vrijeme Mlečani morali plaćati danak Neretvanima za mirnu plovidbu ovim dijelom Jadrana, a vjeruje se da je hrvatski knez Domagoj bio upravo iz tog kraja. Mletački kroničar naziva ga “pessimus dux Slavorum” (najgori vojvoda Slavena).
Veći prevrati nastupili su u 14. stoljeću, kada su se u dolinu Neretve spustili bosanski vladari: Stjepan II. Kotromanić, zatim kralj Tvrtko, herceg Stjepan Vukčić Kosača te knezovi Radivojevići-Jurjevići-Vlatkovići. Krajem 15. stoljeća na ove prostore dolaze Turci, čija se prisutnost i danas može naslutiti u imenu i ostacima moćne Norinske kule nedaleko od Metkovića, spominjane i u stihovima fra Andrije Kačića Miošića.
Danas je Metković poznat kao središte donjeg dijela doline Neretve, no njegova je povijest iznimno bogata i duboko ukorijenjena u antičko i srednjovjekovno nasljeđe, čemu svjedoče i najstariji pisani tragovi iz 15. stoljeća te mnogobrojni arheološki ostaci u okolici. Kao grad s jedinstvenom prošlošću, Metković predstavlja važnu točku na povijesnoj i kulturnoj karti Hrvatske, a sve dublja istraživanja potvrđuju njegov značaj kroz mnoga povijesna razdoblja.
