U seriji intervjua pod nazivom "Druga strana politike" razgovarat ćemo s akterima koji kroje političku scenu Splita i Splitsko-dalmatinske županije. Saznat ćemo kako su se uključili u politiku, tko su im uzori i oponenti, kojim se idejama vode u svom društvenom djelovanju, ali i drugu stranu njihovih biografija – čime se bave u slobodno vrijeme te kakav život vode izvan svijeta politike. Naš je sugovornik Ante Zoričić, bivši gradski vijećnik u Gradskom vijeću Grada Splita.
Kad ste čuli da je stvar riješena i da će Hotel Zagreb stvarno postati dom za starije, što vam je prvo prošlo kroz glavu?
- Pomislio sam: zar se stvarno bez 'političke ucjene' nije mogao osigurati dostojanstven dom za naše bake i djedove? Eto, to je nešto što sam prvo pomislio, a kasnije sam samo vrtio u glavi što je sada potrebno napraviti da bi to stvarno postao dom, a da ne ostane samo na političkom obećanju.
U cijeloj toj priči, koji vam je bio najteži trenutak za progutati, a koji najljepši?
- Najteže mi je bilo kada sam, zbog 'političke korektnosti', morao slušati zahvale ljudima koji to ne zaslužuju, jer su neke odluke donijeli nevoljko, točnije pod prisilom. A onda bih pomislio kako postoje ljudi, konkretno novinari, koji su odradili lavovski posao i stvorili nevjerojatnu klimu u korist naših umirovljenika, ali za njih, osim Davora i mene, nitko ne zna i oni nikada neće primiti priznanje za ono što su napravili. A najljepši trenutak bio mi je kada je Gradsko vijeće jednoglasno usvojilo inicijativu Davora Matijevića. Ni tu situacija nije bila onakva kako je izgledala, dapače. Ali zaustavit ću se na tome.
Kad zamislite prve korisnike koji će jednog dana ući unutra, koju jednu ljudsku sitnicu biste najviše voljeli da taj dom ima?
- Volio bih da budući kompleks ima veliku terasu na kojoj će naše bake i djedovi u proljeće i jesen ležati na ležaljkama i, pokriveni dekicama, s čajem na stoliću, uživati u pogledu na more i Brač. Onako kao u engleskim filmovima, samo što bi tu bile naše bake i djedovi, a ne skandinavske, kako je to zamišljao lobi koji je imao drukčije planove.
Što radite kad vam se glava pregrije i trebate reset?
- Zamišljam se na pola kanala, na imaginarnom brodiću od 7–8 metara, kako lovim ribu, jedem mesni doručak, sir i pome.
Koja vam je navika ili disciplina najviše pomogla u životu, a koju ste stekli tek kasno?
- Kad sam bio mlad, bio sam strašno tvrdoglav i isključiv. Ego mi nije dopuštao da ne budem u pravu i onda bih sebe uvjerio da je jedini način ići glavom kroz zid. Sada puno više slušam sugovornike, a kada procijenim da ipak treba biti po mome, do tog cilja dođem taktičnijim putem. S vremenom sam postao poprilično uključiv i općenito tolerantniji prema svim različitostima koje krase naš ljudski rod. Volio bih da sam tako razmišljao kad sam bio mlađi, ali valjda je to proces koji ima svoje faze.
Kad niste u javnosti, što vas najviše veseli u Splitu i zašto baš to?
- Volim puno šetati, svaki dan napravim popriličan đir sa svojim psom Bingom. Sada ima trinaest i pol godina, ali je po pitanju snage kao mladić, moguće i zbog tih šetnji. Kako slabo čuje, moram gestikulirati rukama, ali čini mi se da jedino dobro čuje dvije riječi: hrana i keksi. A možda se samo s godinama naučio praviti gluh, haha. Ritual mi je popiti kavu i pročitati novine u kvartovskom kafiću. Nekako mi je gušt surfati po internetu kad sam u kafiću, pa često satima ne otvaram poruke na WhatsAppu dok ne dođem tamo. Proslavljeni taekwondo trener, moj prijatelj i kum Toni Tomas, često se smije da projekte i općenito politiku vodim iz kvartovskog kafića i dnevnog boravka, dok su s druge strane razni moćnici u ministarstvima i svakakvim uredima, koji uza se imaju vojsku ljudi na usluzi. Kad biste samo vidjeli koga smo sve Davor i ja imali na drugoj strani po pitanju Hotela Zagreb, onda nije da mu ta teorija ne drži vodu.
Što je nešto što ljudi često krivo pročitaju kod vas, a vi biste voljeli da znaju da je zapravo suprotno?
- Oni koji me ne znaju misle da sam ozbiljan i staložen, a to mi govore pretežno stariji ljudi koji su pratili sjednice Gradskog vijeća ili medijske nastupe. Skroz krivo. Moji najbliži znaju da se stalno volim šaliti, imitirati glasove i, kako mi u Splitu kažemo, bacati baze. Već sam u srednjoj školi bio glavni klaun, pa su me čak izabrali da u ime svih osmislim maturalnu zabavu, koju na kraju nismo ni imali zbog nekih ratnih događaja. Tako da mi je zapravo teško ostati ozbiljan. A ta staloženost samo je krivi dojam, jer sam poprilično temperamentan, samo što prokuham u sebi pa se to ne vidi, osim možda po pari iz ušiju, haha.
Imate li neki nepopularan stav o životu, nešto što većina radi, a vi namjerno ne, ili obrnuto?
- Ne pratim nogomet, jednostavno nemam strast prema tome pa se ne volim pretvarati da bih zadovoljio tu društvenu normu. Izbjegavam bilo kakva veća okupljanja i ne padam na kolektivnu euforiju. Jednom sam ispunjavao neki upitnik iz dnevnog tiska i ispalo je da sam popriličan introvert.
Koja je vaša najdraža vrsta razgovora i s kakvim ljudima najradije razgovarate?
- Što sam stariji, to me sve više umara bilo kakav isprazan ili previše ozbiljan razgovor, a uživam razgovarati s duhovitim ljudima. Kad smo već u domeni politike, tu je najjači Igor Stanišić. Da je ne znam koliko teška tema, nema šanse da se s njim kvalitetno ne nasmijete. On je jednostavno kralj humora. Paše mi i specifičan humor našeg arhitekta Dragana Žuvele, to je opet nešto posebno. Kad se nađem u njihovu društvu, zaboli me glava od smijanja.
Što vas najlakše izbaci iz takta i imate li neki svoj trik da ne reagirate impulzivno?
- Poprilično sam emotivan i ne suzdržavam se reagirati onako kako se osjećam u tom trenutku. Kako mi je politika strast, a ne profesija, onda nisam baš nešto taktičan, što i nije previše pametno. Ali barem više nisam tvrdoglav pa dopuštam da me se razuvjeri u raspravi.
Koju biste vještinu voljeli naučiti u idućih godinu dana, čisto za gušt, i što vas koči da krenete odmah?
- Kao mlad pjevao sam i svirao klavijature na vjenčanjima, otprilike sedam godina. Sada žalim što nisam naučio svirati harmoniku, ali ono baš dobro. Ne da je rastežete i naprežete se da vam iskoči žila na vratu, da ne kažem, revete, nego onako nježno. Znate kako ljudi kažu za vrhunske harmonikaše da im ‘harmonika plače’. A što me koči? S godinama nestane energije, a pojavi se išijas, haha.
Da možete poslati poruku sebi s 20 godina, koje bi to tri rečenice bile?
Manje sanjari, više živi. Budi manje obziran prema ljudima koji to ne zaslužuju jer su to energetski vampiri. Treću rečenicu sam poslao sebi – ali u sebi, jer nije za javnost, haha.
