U seriji intervjua pod nazivom "Druga strana politike" razgovarat ćemo s akterima koji kroje političku scenu Splita i Splitsko-dalmatinske županije. Saznat ćemo kako su se uključili u politiku, tko su im uzori i oponenti, kojim se idejama vode u svom društvenom djelovanju, ali i drugu stranu njihovih biografija – čime se bave u slobodno vrijeme te kakav život vode izvan svijeta politike. Naš je sugovornik Ante Lozo, vijećnik stranke DOMiNO u Skupštini Splitsko-dalmatinske županije.
Kad biste morali pobjeći od svega na jedan dan, bez mobitela i politike, gdje biste završili i kako bi taj dan izgledao od jutra do mraka?
- S obzirom na to da je ipak riječ o jednom danu, definitivno bih izabrao ili otok, primjerice Brač ili Šoltu, ili đir do Sinja i Trilja. Smjer bih izabrao ovisno o godišnjem dobu, a sam taj dan obavezno bi bio prilagođen dobrom zalogaju i veselom društvu.
Što vas u privatnom životu najbrže "spusti na zemlju" kad osjetite da vam je glava puna svega?
- Trening. Cijeli sam život u sportu, kao i ostali članovi moje obitelji, tako da je trening nešto bez čega ne mogu zamisliti dan. Više mi dođe kao psihički odmor nego kao fizički umor.
Imate li neki svoj mali ritual bez kojeg vam dan nije potpun — nešto što možda izvana izgleda banalno, a vama puno znači?
- Naravno. Prvu kavu u danu moram popiti sam. Na toj kavi napravim pripremu za dan i onda krenem.
Kad niste "Ante Lozo iz DOMiNO-a", nego samo Ante, što vas najviše veseli i opušta?
- Ima više opcija. Prva je, naravno, vrijeme s mojom suprugom i sinom. Volim da to svoje vrijeme provodimo zajedno, pa makar to bila i samo obična šetnja ili odlazak u spizu. Druga opcija je druženje s mojim prijateljima. Najčešće to bude nešto vezano za balun ili neke naše teme, od motora do obične dnevne razbibrige.
Što ljudi najčešće pogrešno pretpostave o vama na prvi dojam, a vaši bližnji znaju da je istina zapravo skroz drukčija?
- Ljudi najčešće misle da sam zatvoreniji tip ili da sam teže dostupan, na temelju raznoraznih unaprijed stvorenih zaključaka, što apsolutno nije istina. Svi koji me poznaju znaju da sam otvoren za šalu i društvo, ali isto tako i jako ozbiljan kada je riječ o važnim temama. Smatram se društvenim tipom, uvijek spremnim na šalu i pomoć.
Postoji li neka sitnica iz djetinjstva ili mladosti koja vas i danas definira više nego ijedna politička funkcija ili titula?
- Pa, možemo pronaći neke primjere kroz sport. Oduvijek volim borilačke sportove, a oni su me naučili disciplini, odricanju i hrabrosti. Nogomet sam uvijek volio igrati rekreativno i uvijek sam imao neku važniju ulogu u ekipi, tako da me to naučilo odgovornosti i preuzimanju inicijative, pogotovo ako rezultat ne bi išao nama u korist, ha-ha.
Kad biste morali opisati svoj karakter kroz jednu dalmatinsku sliku, prizor ili običaj — što bi to bilo i zašto baš to?
- Otok Vis, Komiža. Pogled prema suncu u smiraj dana, u nekoj tišini. U tom trenutku shvatiš da je život zapravo vrlo lijep i vrlo jednostavan. To mi je nekako najdraža slika. Uostalom, Komiža mi je jedno od najomiljenijih mjesta i volim je posjetiti kad god sam u prilici.
Jeste li više čovjek od gušta, discipline ili inata — i kad vam je to u životu najviše pomoglo, a kad odmoglo?
- Smatram se čovjekom i od gušta i od discipline. Inat ne volim jer smatram da nikamo ne vodi, barem mene osobno. Upravo su mi disciplina i organiziranost u životu najviše pomogle jer su me oblikovale u osobu kakva danas jesam, i u poslu i privatno. Gušti su mi znali odmoći, ha-ha, ali upravo zato i jesu gušti — jer bez njih život ne bi imao smisla.
Koji vam je bio najobičniji, a zapravo najljepši trenutak u zadnje vrijeme — onaj koji nema veze s politikom, ali ga pamtite?
- Definitivno rođenje sina. Sa suprugom sam bio na porodu i sam taj čin nešto je što će me pratiti cijeli život. Toliko sreće u tim trenucima nešto je neprocjenjivo.
Imate li neku naviku, stav ili životno pravilo koje nije baš popularno među ljudima, ali se vi toga držite bez puno objašnjavanja?
- Držim se životnog pravila da upravo onda kada je čovjeku najteže, baš tada mora gurati najjače. Vjera u Boga mi puno pomaže i smatram da nas upravo On testira na najvećim kušnjama. A poslije kiše uvijek dođe sunce.
