Navršava se, eto, i 32. godina otkako nas je napustio veliki Dražen Petrović – košarkaški Mozart, kako su ga mnogi zvali. Šibenski dječak koji je već za života postao legenda.
Vrijeme leti, godine prolaze, a kao da je jučer počinjao na Baldekinu, pokraj sada već legendarnog koša u Preradovićevoj ulici. Tamo negdje, sada već davne 1980., košarkaši Šibenke ušli su u Prvu ligu. Kao igrač-trener doveden je tada već proslavljeni veteran Moka Slavnić. Na poziciji beka počeo je ulaziti u igru šibenski petnaestogodišnjak s kovrčavom kosom. I tako se rađala legenda. Tako su naša odrastanja s Draženom počela dobivati sasvim novi smisao.
Neke neslućene visine tada su postale – dostižne.
Kad sam prvi put, na tadašnjim sličicama košarkaša, vidio Dražena, pogled mi je odmah zastao. Činilo mi se kao da gledam buduću sportsku i ljudsku veličinu. Jer Dražen je bio vitez. Vitez naših djetinjstava.
Tada nije bilo mnogo televizijskih prijenosa košarkaških utakmica. No jedne zimske večeri 1982. bio je izravan prijenos iz Italije. Gledali smo goropadnog sedamnaestogodišnjaka kako svoju Šibenku vodi protiv talijanske Acqua Fabie prema finalu tada vrlo jakog Kupa Radivoja Koraća.
A onda je došla 1983. – posljednja sezona u Šibenki, najljepša šibenska kartolina, pun Baldekin i ono finale s Bosnom. Jaka sarajevska Bosna s Radovanovićem, Hadžićem, Varajićem i ostalima. I osvojena titula. Nepravedno oduzeta nakon 24 sata, odlukom da se utakmica poništava zbog povrede materijalnih pravila igre. Ali ta šibenska titula ostala je upečatljivija od bilo koje druge. Zauvijek.
Kažnjena je i dvorana na Baldekinu. Ponovljena utakmica trebala se igrati u Novom Sadu. Naravno da Šibenčani nisu išli u Novi Sad – osvajati već osvojeno. Džaba je Vasil Tupurkovski, u ime Košarkaškog saveza Jugoslavije, drugi put dijelio medalje. Ta Bosnina medalja više nije imala nikakav sjaj.
Šibenčani su rekli svoje, okupivši se na Poljani u svojevrsnim demonstracijama. Najiskreniji i najponosniji bio je tada još osamnaestogodišnji maturant Dražen Petrović.
Navodno je iskusni trener Vlado Đurović sugerirao Draženu da promaši jedno slobodno bacanje kako bi Šibenka imala šansu potvrditi naslov u produžecima. Ali – kako bi Dražen falio? To kod njega jednostavno nije bilo moguće.
Slijedio je odlazak u Cibonu, pod dirigentskom palicom još jednog košarkaškog maga – Mirka Novosela. Rapsodija Mozarta u Domu sportova. U tandemu s bratom Acom, Dražen je osvojio dvije titule prvaka Europe.
Ostalo je povijest.
Europske i svjetske medalje s reprezentacijom. Odlazak u Real Madrid, pa u NBA. Dražen je otvorio vrata, pomaknuo granice, stvorio put i za druge europske košarkaše.
"Teško je govoriti u ove dane, jer osjećaji i uspomene su veliki. Šesti lipnja je obljetnica i posljednje utakmice koju je moj brat odigrao. Bilo je to na kvalifikacijskom turniru za Europsko prvenstvo 1993., u poljskom Wroclawu. Barcelona i finale s prvim i najboljim Dream Teamom ostali su kao točka na ‘i’ jedne briljantne karijere", rekao nam je Aco Petrović, naš proslavljeni košarkaš i trener – o svom malom, velikom bratu.
A Dražen? Sa svojom karizmom NBA zvijezde, ratne 1991. godine stao je pred zgradu UN-a – kako bi pomogao Domovini, Hrvatskoj, u njezinu međunarodnom priznanju i pobjedi u Domovinskom ratu.
Dr. sc. Ivica Poljičak, zaljubljenik u Šibenik, uvijek ugodan i susretljiv gospodin, nekadašnji državni tajnik u Ministarstvu kulture i medija, bio je posebno emotivan kad smo ga pitali o Draženu:
"Bili smo zajedno u kadetskoj ekipi Šibenke koja je 1979. na kadetskom prvenstvu Hrvatske u Splitu osvojila broncu. To je bila Draženova prva medalja – bio je najbolji strijelac i igrač prvenstva. Vrlo brzo se vidjelo da je predodređen za velike stvari. A onda, 1983., pun Baldekin, nešto neponovljivo, čitav grad… Drago mi je da smo dio toga uspjeli prikazati u dokumentarnom filmu Naš mali. Dražen je tako i dalje s nama."
Prošlog ljeta, na šibenskoj tvrđavi, emocije su bile velike – na premijeri dokumentarnog filma Naš mali šibenske redateljice Ivane Guberine i scenarista dr. sc. Ivice Poljička. Naravno da sam s prijateljem Denisom, još jednim Draženovim fanom, bio dijelom tog velikog šibenskog srca – u noći uspomena.
Bura je bila te večeri u Šibeniku. Prošetao sam do Preradovićeve, tamo gdje je sve i počelo, kako bi rekla gospođa Biserka Petrović – do Draženova koša. Lijepo su uredili igralište i spomenik kipara Kažimira Hraste. Tamo i danas poneki šibenski dječak – ili gost – može sjesti kraj Dražena i biti dijelom najljepše košarkaške priče.
Lijepo će vas primiti i u kafiću Amadeus u blizini – punom uspomena.
I kako kaže ona pisma:
„Život leti, kapetane... A dani su tekli, ka basket, ka srića... Najlipšu si priču o životu priča.“
Priča je to koja traje i danas.
Još si tu, imenjаče.
