- Pišem ovo u gradu kojeg se ne raketira. Ruske rakete ne udaraju u domove i nema sirena za uzbunu od kojih vam se okreće želudac i koje vam isisavaju energiju. Voljela bih kada bi Ukrajinci mogli reći isto to. Nakon mjesec dana izvještavanja iz njihove zemlje, napustila sam naciju koja je žrtva brutalnog napada i ne znam kada će se on okončati.
Tako je svoju kolumnu o mjesec dana izvještavanja iz Ukrajine započela Sarah Rainsford, BBC-jeva dopisnica iz istočne Europe.
Rainsford kaže da je znala na što je sve spreman predsjednik Ruske Federacije Vladimir Putin. Rainsford je pratila aneksiju Krima 2014. godine te rat na istoku Ukrajinu koji su započeli ruski separatisti i propaganda. Novinarka BBC-ja godinama je izvještavala i iz same Rusije. Pisala je o ubojstvima i trovanjima opozicijskih političara i aktivista, ratovima u Čečeniji i Gruziji te strahotama poput masakra u Beslanu u Republici Sjevernoj Osetiji-Alaniji.
Rainsford je prošlog ljeta protjerana iz Rusije nakon što je etiketirana kao "sigurnosna prijetnja".
Novinarka kaže da je prošlog mjeseca u glavni grad Ukrajine Kijev stigla uvjerena da je Putin neće napasti.
- Invazija na Ukrajinu djelovala je kao luda, iracionalna i katastrofalna ideja i svi s kojima sam razgovarala dijelili su moje mišljenje - piše Rainsford.
Onda ju je 24. veljače probudila eksplozija.
- Kada je rat počeo, Nika je bila toliko preplašena da je sjedila za svojim klavirom te svirala i pjevala najglasnije što je mogla. Petnaestogodišnjakinja nije mogla podnijeti zvuk bombi. Nika je iz Harkiva, drugog najvećeg ukrajinskog grada. Upoznale smo se u motelu u gradiću koji je bio pun obitelji koje su pobjegle od rata. Živjele su u mraku jer ih je bilo strah da ih ne vide ruski bombarderi - piše novinarka, prenosi Jutarnji list.
Prvo što joj je Nika rekla bilo je da ne pali svjetla i ne koristi previše tople vode. Kada ju je novinarka pitala gdje je najbliže sklonište, Nika je prstom pokazala na kuhinju. Djevojčica je u tom motelu provela nekoliko noći, ali se nikako nije uspjela naspavati. Svakog je jutra zahvaljivala Bogu što je preživjela.
"Bili smo u panici jer su nam životi bili ugroženi pa smo se morali skrivati", rekla je Nika Rainsford te otkrila da je prvi tjedan rata provela u tetinom podrumu. "Bio je malen i hladan. Nismo imali puno hrane. Bio je to traumatičan period. Sada se bojim svakog zvuka. Ako netko pljesne, mislim da ću se rasplakati. Počnem se tresti."
Kada bi se htjela podsjetiti na život prije rata, Nika bi na mobitelu gledala fotografije s prijateljima. "Samo se želimo vratiti. Želimo znati da će naše obitelji preživjeti do sutra. Želimo mir", rekla je 15-godišnja Ukrajinka novinarki.
- Harkiv je od ruske granice udaljen svega 40 kilometara. Većina ljudi u tom gradu govori ruski, a ne ukrajinski. U Rusiji imaju prijatelje i rodbinu. Valjda je zato Vladimir Putin mislio da će se njegovi vojnici ušetati u Harkiv... u Mariupolj, u Sumi, u Herson... Krivo je procijenio raspoloženje - piše Rainsford.
- Rat koji je Rusija 2014. godine započela na istoku Ukrajine već je transformirao zemlju i doveo do stvaranja snažnijeg nacionalnog identiteta, čak i među onima koji govore ruski. Taj se rat u međuvremenu pretvorio u otvorenu invaziju i uništio sve 'bratske' veze. On ubija ljude koje Vladimir Putin pokušava 'spasiti'. Dok smo se kretali po Ukrajini, vidjeli smo desetke reklama kojima se Rusima i Putin poručuje da se gube. Na cestama se mogu pročitati poruke koje su Ukrajinci ostavili ruskim vojnicima. "Mislite na svoje obitelji. Predajte se i ostanite živi", glasi jedna poruka - piše novinarka.
Rainsford kaže da je tijekom prva tri tjedna rata uglavnom bila u Dnjepru, gradu koji je od Harkiva udaljen 200 kilometara južno. U Dnjepru je bilo mirno sve do 11. ožujka, kada su novinarku i ostale građane grada probudile vijesti o bombama koje su pale u centru grada. Rainsford kaže da se ubrzo nakon toga našla pored ruševina tvornice cipela. U napadu na tu tvornicu poginuo je umirovljenik koji je tamo radio kao zaštitar.
Ukrajinka Nataša koja živi nedaleko od tvornice novinarki je kroz suze opisala prestrašene vriskove svoga sina. "Čime nas to ubijaju?", pitala je Nataša. Kao govornica ruskog, zahtijevala je da joj se objasni zašto Rusija radi to što radi. "Nismo tražili da nas se spašava", rekla je, piše Jutarnji list.
