Od francuskih trgova do Carnegie Halla
Prije nego je postao slavan živio je u Francuskoj gdje je svirao po trgovima kako bi preživio. Svirao je i pjevao u Carnegie Hallu u New Yorku i Operi u Sydneyu. Ibrica Jusić, ili kako mu piše u dokumentima Ibrahim, autentični je glazbenik sa francuskim motom koji ne samo da puni dvorane već i kazališta, male klupske prostore, ulične trgove i druge pozornice.
ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (67) – Ibrica Jusić: Hazarder s pokrićem
Unatoč visokoj dobi, jer već je u mirovini 25 godina, i dalje sa guštom odrađuje brojne koncerte i nastupe. Na ovogodišnjem Splitskom festivalu je nastupao na večeri u spomen na brata Đelu Jusića, a publici je još uvijek ostao u trajnoj uspomeni njegov prošlogodišnji 26. koncert u splitskom HNK. Tada je proslavio 80. rođendan i 60. godina karijere.
Na istom će mjestu, a to je ekskluzivna vijest, nastupati i ove godine i to polovicom prosinca. Bude li kao prošle godine kada ga publika gromoglasnim i dugotrajnim pljeskom nije puštala sa scene bit će to gala koncert koji će ostati u trajnom sjećanju obožavateljima njegovih hitova.
Jedini s akreditiranim psom na Montreuxu
Tijekom svoje karijere Ibrica nikada nije otkazao koncert. Čak je znao pjevati i bolestan. No, u ožujku prošle godine je bio na sastanku s upravom Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski s kojom je dogovorio koncert da bi u rujnu nekoliko dana prije nastupa doznao da su njegov termin koncerta dali svojim sponzorima. Sve se to događalo bez da mu se itko ikada ispričao.
Ono što vjerojatno rijetki znaju da je Ibrica jedini s naših prostora dobio poziv na veliki Montreux jazz festival u Švicarskoj u zvaničnom programu. Tada je njegov ljubimac, njemački ovčar Arčibald bio jedini četveronožni posjetitelj koji je dobio službenu akreditaciju za festival. Koju godinu kasnije njegovom psu je izdana i akreditacija za tadašnje Melodije hrvatskog Jadrana u vrijeme Zdenka Runjića jer je Arči nastupao na bini zajedno sa svojim gazdom.
Bez menadžera, ali s Jakšom, Lukom i Popadićem
Pomalo nezamislivo današnjim mladim glazbenicima taj dubrovački šarmer u ono je vrijeme uspio u potpunosti i to bez managera i reklama. Sam je telefonom zvao turističke zajednice i domove kulture i nudio se. U početku je bilo neuspješno, ali je s vremenom krenulo. Često se danas prisjeti svojih prijatelja pjesnika koji su napisali puno lijepih stihova. To su Jakša Fiamengo, Momčilo Popadić, Luko Paljetak i Drago Britvić koji su, kaže, pričali priče i čije se stihove moglo pretvoriti u vizualnu sliku.
Poznat je po svojoj neizmjernoj ljubavi prema psima. Trenutno život dijeli sa petim po redu psom, ovoga puta japanske vrste akita kojeg je nazvao Simba. Kupio ga je nakon što je čak četiri puta gledao svjetski poznati film snimljen po istinitoj priči Hachiko – priča o psu u kojem Richard Gere igra glavnu ulogu i vlasnik je tog psa.
– Unatoč tome što znam radnju filma svaki put kad sam ga gledao suza je suzu gonila... Moj Simba sada ima pet godina. Sa mnom je uvijek, pa čak i na sceni kada pjevam...
Mak Dizdar, Thompson i domaće pjesme
Davne 1968. godine ga je u tadašnjem restoranu Za lozom, a sadašnjem Gusta Me u samom središtu grada, kojeg drži njegov prijatelj, za stol pozvao pjesnik Mak Dizdar koji mu je rekao da će uspjeti u životu, ali samo ako svoj put shvati kao jednu polaganu rijeku koja teče, te ako bude izbjegavao virove.
– Volio bi zapjevati s Markom Perkovićem Thompsonom. On bi pjevao Ako ne znaš šta je bilo, a ja Trubača sa Seine... Činjenica je da nekima smeta pojam domoljublja, obitelji i vjere što su tri osnovne stvari koje on zagovara.
Tijekom ovoga mjeseca nastupa u Vrboskoj na Hvaru, Solinu, Čiovu i u Kaštelima, dok će na zimu održati tri koncerta u Beogradu.
