Jednom davno pročitao sam u novinama razgovor s jednim tada poznatim radijskim novinarom koji je bio jako popularan. Rekao je da je najsretniji kad odradi svoju šihtu i da ne nosi Radio kući!
Meni je to tada, a i danas, bilo neshvatljivo, kao što mi je neshvatljivo da se ama baš svatko želi baviti novinarstvom, da svi žele biti pjevači, manekeni, političari… Postoje neke profesije koje traže znatno više: predanost i nadasve znanje. I talent! Svi možemo pjevati, ali ne znači da smo pjevači. Istinsko novinarstvo nije zanimanje, ono je, usudio bih se reći, MISIJA! Nešto poput liječnika koji odlazi kući nakon posla ali zasigurno nosi bar dio boli, dio patnje svojih pacijenata.
Ali dobro, u ovom vremenu govoriti i idealizirati neke profesije bilo bi smiješno u najmanju ruku.
Imao sam sreću upoznati novinare od formata koji su tu profesiju uzdigli na razinu umjetnosti. Jedan od takvih je Jadran Marinković. On je desetljećima radio i stvarao na Radio Splitu. I godinama sam surađivao s njim i znam kako je prilazio poslu i dokučio sam zašto je on bio RADIO.
Rekao je Jadran! Da, tako su znali reći slušatelji. Vjerovali su mu s pravom. Otvarao je teme i prostore na njemu svojstven način; nonšalantno i argumentirano, donosio je radijskim eterom zračak nade i bio je glas slušatelja.
I baš dok ovo pišem, pitam se ima li smisla tumačiti fenomen Jadrana Marinkovića? Razlog je naizgled možda prozaičan: 12. prosinca prošle godine nije odradio svoju posljednju šihtu već emisiju s valjanim autorskim timbrom. Baš kao i uvijek!
