Žana Pavlović, magistra psihologije s 20-godišnjim iskustvom rada s djecom i mladima, jedna je od onih nekoliko stotina koji su se javili na javni poziv gradonačelnika Ivice Puljka za izbor članova nadzornih odbora/upravnih vijeća javnih ustanova i trgovačkih društava Grada Splita. Osim petogodišnje edukacije iz analitičke psihoterapije stekla je i zvanje Konzultanta za zaštitu mentalnog zdravlja dojenčadi, djece i adolescenata. Članica je Hrvatskog psihološkog društva i Hrvatske psihološke komore. Dobitnica je društvenog priznanja "Marulić: Fiat psychologie" za osobit doprinos razvitku psihologije kojeg dodjeljuje Hrvatsko psihološko društvo. Razgovorali smo o utjecaju epidemije koronavirusom na dječje odrastanje.
Splitska gradska uprava imenovala vas je za članicu Upravnog vijeća Dječjeg vrtića "Grigor Vitez". Koliko su vrtićka djeca svjesna COVID-a 19? Postoji li razlika u ponašanju ove generacije u odnosu na onu od prije dvije godine? Kako djeca proživljavaju roditeljsku tjeskobu i nesigurnost zbog COVID-a?
- Aktualna kriza puno je više od zdravstvene krize. Prijetnja nepoznatim virusom, suočavanje s rizicima za vlastiti život i zdravlje, kao i onih koje volimo, epidemiološke mjere koje čuvaju od korona virusa, ali narušavaju normalan razvojni put djece, onemogućavaju im ostvarivanje socioemocionalnih potreba, roditelji koji su pod povećanim roditeljskim stresom, samoizolacija, nejasna i često promjenjiva pravila – sve to obilježilo je proteklih godinu i pol dana u životima djece. Posao odgojitelja je izuzetno važan i odgovoran, a u trenutnoj situaciji on postaje još značajniji. Nakon kriznih događaja, kod većine ljudi pojave se reakcije i ponašanja koje se razlikuju po vrsti i intenzitetu. To su normalne i uobičajene reakcije na situaciju u kojoj se osoba nalazi.
Izraženije reakcije djece iz obitelji koje od prije imaju neke faktore rizika
Djeca predškolske dobi nemaju još dovoljno zrele kognitivne kapacitete pa ne mogu pojmiti sve što se događa. Međutim, ako ne znaju što se događa, jako dobro osjećaju. Mogu osjećati atmosferu oko sebe, pogotovo onu u kući, osjećaju tjeskobu i nesigurnost svojih roditelja. Iako znanstvenici govore kako je rizik za obolijevanje od koronavirusa kod djece nizak, na djecu jako utječu traumatski događaji koji njihov svakodnevni život. A pandemija koronavirusa svakako je jedan od njih. Djeca koja će dolaze u vrtić, dolazit će iz različitih obitelji, koje su različito pogođene trenutnom situacijom i koje imaju različite načine suočavanja (npr. prijašnje bolesti užih i/ili daljnjih članova obitelji, samoizolacija radi kontakta s nekim ili samo boravak kod kuće radi opće preporuke i sl.). Djeca mogu imati izraženije reakcije ako dolaze iz obitelji koje od prije imaju neke faktore rizika, kao što je razvod roditelja, narušeni odnosi među roditeljima, neredoviti kontakti s roditeljem s kojim dijete ne živi ili ranija teška bolest ili smrt nekog od roditelj. Isto tako, obitelji koje moraju djecu zbrinuti u vrtiću tijekom ovog razdoblja, sigurno spadaju u rizičnije skupine (moraju fizički odlaziti na posao što može biti dodatno stresno, nemaju dovoljno ili adekvatne socijalne podrške i sl.). Sa svim tim situacijama, odgojiteljice se susreću u svom radu.
Pitaju li djeca odgajateljice u vrtićima što se to događa? Pričaju li im onom što im se događa u roditeljskom domu?
- Roditelji ostavljaju u vrtiću ono najvrijednije što imaju – dijete. Kad je dijete u vrtiću, s obzirom na suvremeni način života, ono provodi više vremena s odgojiteljem nego s roditeljima u obitelji. Uloga odgojitelja je važna uvijek, a osobito u situacijama krize. I djeci i roditeljima. Pored toga što djecu moraju učiniti fizički sigurnima, brinu se i za njihovu emocionalnu dobrobit. Odgojitelj mora biti osoba koja i roditeljima i djetetu pruža sigurnost, povjerenje, toplinu i zaštitu. Promijenjena uloga odgojitelja današnjice zahtijeva od njih brzu prilagodbu na zamjenu dosadašnje rutinske prakse (primjena poznatih i provjerenih strategija u različitim kontekstima i s različitom djecom), u neprekidan proces učenja i proučavanje vlastitih postupaka. Dakle, djeca sve svoje brige i probleme nose sa sobom, a odgojitelji to prepoznaju i pomažu im kako bi se na odgovarajući način suočila s njima.
Kontraproduktivne odluke odraslih da uskrate djeci informacije o koronavirusu
Djeci je uvijek, a posebno u uvjetima pandemije i potresa – opće društvene krize, potreban osjećaj sigurnosti, predvidivosti i pripadanja. I nama odraslima teško se nositi s pravilima, posebno zato što su često promjenjiva, nekad nam se čini da nemaju smisla i da bi trebala biti drugačija. Djeci je posebno teško poštovati pravila koja u potpunosti ne razumiju, za koja osjećaju da im oduzimaju dio radosti i koji im zapravo nikad neće biti nadoknađeni. U tome im možemo pomoći ali i odmoći mi kao odrasli. U nedostatku informacija o onome što se događa, djeca pribjegavaju imaginaciji i mašti. Odluke odraslih da uskrate djeci informacije o koronavirusu su kontraproduktivne i dovode do razvoja i stvaranja izraženijeg straha i nesigurnosti, nego u situacijama kada se djetetu daju informacije. I odgojiteljice bi u ovoj situaciji svakako trebale djetetu dati informacija koje ga zanimaju i za razgovor o brigama koje su kod djeteta prisutne. Informacije koje dajemo djetetu trebaju biti prilagođene njegovoj dobi, kognitivnom razvoju i jezičnom razumijevanju. Roditelji i odgojiteljice mogu koristiti slikovnice i priče na temu koronavirusa te tako djeci pružiti informacije o situaciji u kojoj se svi trenutno nalazimo. Uvijek treba naglašavati proaktivnu ulogu nas samih ali i djece tj. da svi mogu pomoći vodeći brigu o socijalnom distanciranju i osobnoj higijeni.
Unose li strahove od oboljevanja u dječju igru i samospoznaju svijeta oko sebe?
- Da, i dobro da je tako. Igra je osnovna aktivnost u djetetovu životu. Kroz igru dijete razvija osjećaj sigurnosti, samostalnosti, samokontrole, kompetencije, razvija vještine na svim područjima razvoja (motoričke, emocionalne, kognitivne, socijalne i govorne vještine) te jača samopouzdanje. Dijete kroz igru uči kako prepoznati tuđe osjećaje i kako izraziti svoje. Socijalne vještine stječu se tako što dijete igrom uči kako poštivati pravila, surađivati, dijeliti te razvija odnose prvo s roditeljima, braćom, sestrama i prijateljima koji mu služe kao model za sva kasnija ponašanja, odnosno uspostavljanje uspješnih i zdravih socijalnih odnosa. Dijete kroz igru u stresnoj situaciji, u situaciji krize, može otpustiti različite neugodne osjećaje kao što su strah, tuga, ljutnja te iste situacije ponavljati koliko je potrebno. Djetetu treba dozvoliti igru "o korona virusu" ili potresu, kako bi proradilo gubitke (gubitak člana obitelji, rutine, prijatelja, doma) i ove traumatske događaje na svoj, osobit način.
Nekad su se djeca igrala na kauboje i Indijance, pa na Njemce i partizane. Hoće li se djeca pod utjecajem medija danas igrati na cijepljene i necijepljene ili to već čine?
- Ne! Djecu ne treba opterećivati ovakvim informacija i podjelama. Postoje mnogi načini postizanja ciljeva i izražavanja mišljenja koji ne idu preko djece. Svi odrasli bi morali imati empatiju prema djeci te postaviti jasne prioritete i načine postizanja svojih ciljeva, a da ne ugrožavaju mentalno zdravlje svoje djece.
Razgovarajte o svim stvarima koje se događaju kako bi ljudi bili sigurni i zdravi. Djecu bi mogli uvjeriti da su bolnice i liječnici spremni liječiti ljude koji se razbole. Starija djeca mogu se utješiti kad znaju da znanstvenici rade na razvoju cjepiva. Ovi razgovori također pripremaju djecu za promjene u njihovoj rutini, kad se vrtići i škole zatvore.
Kako roditelj može ukloniti ili bar smanjiti strahove kod djece, a da ipak ozbiljno pristupaju problemu pandemije?
- Kriza u svima nama izaziva osjećaje straha i nesigurnosti. Ne znamo što misliti ni kako reagirati uslijed potpuno nepoznatih, a često i nepredvidivih okolnosti. Kada se ujedine osjećaj neizvjesnosti, straha i opasnosti, naša potreba za uspostavom osobne emocionalne sigurnosti se pojačava. Iste potrebe imaju i djeca. Potrebne su im jasne informacije o onome što se događa u skladu s njihovom dobi i mogućnosti razumijevanja, kao što im je i potrebna jasna poruka roditelja da ih volimo i da ćemo uvijek biti tu za njih. Od pojave prvih informacija o koronavirusu do danas, djeca doživljavaju velike promjene i različite gubitke. Ostanak kod kuće, ne odlazak u vrtić, nemogućnost druženja s prijateljima, s bakom i djedom, izloženost zastrašujućim prizorima preko medija i uznemirenost roditelja može rezultirati stresom, anksioznošću, tjeskobom, pojačanom razdražljivošću, agresivnošću i drugim teškoćama.
Djeci potrebna jasna poruka da imaju pravo na sve emocije u ovoj kriznoj situaciji
Djeci predškolske dobi je teško objasniti što je to "socijalna distanca" te zašto se ona događa i zašto se više ne mogu igrati i družiti sa svojim prijateljima.
Potrebna im je jasna poruka da imaju pravo na sve emocije u ovoj kriznoj situaciji, da nema loših osjećaja, te da ćemo im omogućiti da iskažu sve svoje osjećaje, strahove i brige koje nećemo negirati i minimizirati, nego ćemo o njima razgovarati.
Roditelji bi trebali dati djeci prostor da dijele svoje strahove. Prirodno je da se djeca brinu: "Mogu li biti sljedeći? Mogu li se razboljeti? Mogu li se razboljeti djed i baka?" Dobro je da dijete zna da se djeca ne razbole kao odrasli. Dajte im do znanja da uvijek mogu doći do vas za odgovore ili razgovarati o onome što ih plaši.
Kakav utjecaj COVID-a vidite na njihovo odrastanje?
- Djeca u ovom razdoblju mogu imati teškoće s prilagodbom na novi način življenja (zatvaranje pa ponovno otvaranje vrtića, boravak kod kuće, socijalno distanciranje i sl.) koje mogu interferirati s njihovim osjećajem predvidljivosti i sigurnosti, posebno djeca jasličke dobi. Za očekivati je da će starija djeca postavljati direktna pitanja o tome što se trenutno događa i što mogu očekivati u budućnosti te mogu reagirati iskazivanjem različitih emocija, osjećaja i ponašanja. Djeca mogu biti tjeskobna i brinuti se za vlastitu sigurnost i sigurnost bliskih osoba, uplašena, povučena, plačljivija, reagirati većim separacijskom strahom i tjeskobom pri dolasku u vrtić, pokazivati pojačanu razdražljivost, svadljivost i agresivnost, imati izraženiji motorički nemir, kraću pažnju i koncentraciju, manjak interesa, mijenjati neke navike (hranjenje, spavanje), tražiti više pažnje kod roditelja i odgojitelja i dr.
Jesu li u porastu brojke neurotičnih incidenata roditelja ispred djece zbog vlastitih strahova, ograničavanja kretanja i općenito promjena koje nam je donio koronavirus?
- U proteklih godinu dana za gotovo 30 posto bilježi se rast kaznenih djela na štetu djeteta – zlostavljanje i zanemarivanje djece, seksualno zlostavljanje, nasilje u obitelji. Učinke epidemije na mentalno zdravlje ćemo vidjeti tek narednih godina. Sve je više izraženih tjeskobnih stanja, anksioznosti, depresije, agresivnosti, ovisnosti i simptoma PTSP-a. Kod djece su izraženija anksioznost, tjeskoba, smetnje u ponašanju, porast poremećaja prehrane, ovisnosti o video igricama, influencerima te youtuberima i sl.
Primjećujete li u radu s djecom utjecaj "antivaksera"?
- U situaciji krize skloni smo regresiji, odnosno "vraćanju" na ranije nezrelije obrasce ponašanja. Takvi obrasci su pojednostavljeno gledanje vrlo kompleksne situacije, podjela na "cijepljenje i necijepljene", na "maskere i antimaskere“ i doživljaj svijeta na crno - bijeli način, poricanje opasnosti, rizično ponašanje, doživljaj osobne neranjivosti, zaokupljenost samo sobom (a ne ugroženim članovima obitelji i zajednice). S djecom treba razgovarati o mogućnostima zaraze ali i zaštite od korona virusa na način primjeren dobi. Potičite empatiju kod djece, za one kojima je teško, koji su sami, stariji, rizičniji… A posebno kako im je kad vide da se neki izruguju sa situacijom i neodgovorno se ponašaju. Smislite s djecom kako da im pomognete. Djeca više uče iz onog što vide, nego iz onog što čuju. Budite im bolji učitelji od samoprozvanih stručnjaka s društvenih mreža. Djeci nije bitno jeste li vakser ili antivakser, bitno im je da imaju prijatelja!