Tijekom svjedočenja izravno je teretio oca, navodeći da bez dostupnosti njegovog oružja ne bi počinio zločin. Ponovio je da je pištolje pronašao u spavaćoj sobi te ih uzeo dva dana prije napada. Dodao je kako je rukovanje oružjem naučio u streljani u koju ga je otac vodio, a rastavljanje pištolja nakon zločina objasnio je navikom.
Govoreći o motivima, naveo je da je ideju dobio gledajući dokumentarni sadržaj o masovnom ubojstvu u školi u Sjedinjenim Američkim Državama. Prema navodima izvora, opisao je i vlastito psihičko stanje, ističući da je proučavao pojam psihopatije te da se u određenoj mjeri poistovjetio s tim obrascima ponašanja.
Na pitanje majke jednog od ubijenih dječaka kratko je rekao da se osjećao odbačeno, nakon čega mu je pozlilo pa je ostatak iskaza dao uz liječnički nadzor.
U odnosu na ranije izjave, promijenio je iskaz o majci. Dok je prethodno njezinu strogoću i pritisak oko školskog uspjeha navodio kao jedan od okidača, sada je rekao da to nije utjecalo na njegovu odluku. Promjenu je objasnio time da je, kako tvrdi, u međuvremenu „sazrio“.
Tijekom postupka iznesen je i podatak da je imao velik broj izostanaka iz škole, koje je, prema navodima, opravdavao simuliranjem bolesti jer mu je bilo teško pohađati nastavu.
Odvjetnica obitelji žrtava Zora Dobričanin Nikodinović nakon ročišta izjavila je da su dobiveni čvrsti dokazi koji potvrđuju optužbe.
Suđenje je ponovljeno nakon što je Apelacijski sud ukinuo dio prvostupanjske presude. Vladimir Kecmanović optužen je za teško djelo protiv opće sigurnosti i nepropisno čuvanje oružja, dok se Miljani Kecmanović na teret stavlja zanemarivanje i zlostavljanje djeteta. Dječak, koji je u vrijeme zločina bio mlađi od 14 godina, nije kazneno odgovoran te u postupku ima status oštećenika.
