31. svibnja utihnula je glazba. Od svijeta pozdravio se bard dubrovačke glazbene scene maestro Đelo Jusić. Tim povodom u Kazalištu Marina Držića riječima ispunjenim tugom, pokojom suzom te naravno pjesmom, od njega su se oprostili Dubrovčani – obitelj, prijatelji i kolege.
– Brate, hvala ti za svaku notu koju si me naučio! Kad sam imao 20 godina i želio nastupati s Gradskim orkestrom, govorio si mi da bez njih ne mogu biti dobar bubnjar. S kajdankom pod rukom i lapisom u špagu svaki dan išao sam na Gornji Kono kod tebe vježbati. Kad si me vidio kako sviram rekao si da se moj trud isplatio. Uvijek si bio naša lokomotiva! Ibrici, svom sinu od kojeg si napravio vrhunskog glazbenika, meni… – poručio je najmlađi brat pokojnog skladatelja Mujica Jusić.
U ime svih generacija Malog raspjevanog Dubrovnika, zbora s kojim je glas o svom Gradu pronio diljem svijeta posebice u trenutcima kada je on trpio ratna razaranja, prisutnima se obratila Anđela Matić.
– Dragi naš dundo Đelo! Dundo – mala riječ, ali u dubrovačkim okvirima velika jer te stavlja u kontekst obitelji. S takvom lakoćom okupljao si nas, učio pjevati i voljeti ovaj grad. Mi smo ti vraćali osmijesima i trajnim mjestima u našim srcima. Od sada šetat ćeš s nama unutar mira koje si silno osjećao. Svaki dan proći ćemo za tebe preko Straduna, zatim Peskarije i gledati u more, more koje je poput tebe bilo bistre površine i čiste duše. Nek ti je mirno more vječnosti! Nama ostaje glazba i spoznaja da smo bili dio tvog života – rekla je Matić.
O zaljubljenosti koju je Jusić gajio prema svom Gradu, ali i domovini progovorio je i predsjednik Gradske glazbe, ujedno pročelnik Upravnog odjela za obrazovanje, šport, socijalnu skrb i civilno društvo, Đivo Brčić:
– Svaka nota koju je skladao govori o njegovoj neizmjernoj ljubavi prema Gradu, ono što on jest i što predstavlja. U svom nastupu bio je izuzetno neposredan i pravi gospar. Jednom mu je prilikom probe Lovro von Matačić rekao: ‘Mladi kolega, kad dirigirate i osjetite da Vam smeta lijeva ruka, stavite je u špag!’. Uvijek je bio spreman za neki zanimljiv umjetnički detalj. Nedostajat će nam njegove šale, ali i miris njegove lule. Zauvijek će ostati u našim mislim – kazao je Brčić.
Na njegov pridonos kulturi osvrnula se ravnateljica Ivana Medo Bogdanović koja ga je nazvala nemjerljivim. Pjesme dunda Đela rado u sebi čuvaju oni koje nose krila mladosti, ali i oni zrele dobi. Uz njih se, nastavila je, vjeralo, preživjelo rat i danas se odgajaju djeca. Svoje iskustvo s preminulim glazbenikom podijelio je prvi čovjek Dubrovačkog simfonijsakog orkestra Damir Milat:
– Đelo se u Orkestru zaposlio 1963. godine i radio je do 1969. Svirao je timpaniji i udaraljke, međutim kad su Dubrovački trubaduri postali popularni, koncentrirao se na skladanje, napisao je preko 1000 kompozicija, više od pet tisuća minuta glazbe. Uvijek se nismo slagali, ali je njegov odnos prema Orkestru bio na visini. U zadnje vrijeme sjedao je u upravnom vijeću i zalagao se za poboljšanje kvalitete – ispričao je ravnatelj.
– Kad umre čovjek, pogotovo jedan poput Đela Jusića, zemlja bi trebala zastati. Bio je glazbenik zlatnog kova. Svojim neumornim radom sebi je sigurao trajno mjesto na dubrovačkoj i hravtskoj sceni, popločao je put brojnim umjetnicima koji su do tada o uspjehu samo sanjali. Svaka politička stranka stremi u svojim redovima imati ugledne i uvažene pojedince. Mi smo, međutim, željeli više – da nam pomogneš promišljati kako očuvati najveće vrijednosti grada i njegov duh prenijeti najmlađima. Bio si na našim izbornim listama, ali uvijek si tražio da budeš zadnji. Izuzetno smo ponosni što možemo reći da si bio naš član – rekla je ispred Dubrovačkog demokratskog sabora predsjednica Županijske skupštine, dr. Vilma Kosović.
Recitiranjem ulomka stihova iz Vojnovićevog ‘Na Mihajlu’ svoj govor započeo je gradonačelnik Mato Franković, naglasivši kako je Dubrovnik u svojoj prošlosti ispratio mnoge velikane, a jedan od njih svakako je Đelo Jusić.
– Njegove skladbe su bile takve da si dok ih slušaš mogao zamisliti kako šetaš preko Straduna, niz skaline Ulice od Buže, preko Ploča. Ljubav koju je imao prema svom Gradu i Hrvatskoj bila je nevjerojatna. Davao je sve, a tražio malo. Zadovoljstvo mi je što je za života dobio nagradu Grada Dubrovnika. Njegovim odlaskom izgubili smo velikog umjetnika i čovjeka. Hvala mu za sve! – poručio je Franković.
Na njega se nadovezao župan dubrovačko-neretvanski Nikola Dobroslavić istaknuvši kako možda s nama više nije fizički, ali sasvim sigurno jest kroz svoje note koje su plod dugog i nježnog odnosa kojeg je Jusić gajio prema podneblju gdje je rođen. Ona nam ostaju kao trajan podsjetnik na ljubav kojoj se ni u smrti ne nazire kraja što su jasno dali do znanja članovi Dubrovačkog simfonijskog orkestra, Malog raspjevanog Dubrovnika i klapa Kaše, pod dirigentskom palicom Viktora Lenerta, izvevši dragi evergreen ‘La musica di notte’.
