"Kako su mu vruće kovanice, opekla sam se", rekla je kolegici radnica u kiosku u kojemu je ćaća kovanicama platio leberkez točno u podne. Leberkez je jelo germanskih zemalja, neka mesna poslastica u vidu čvrste paštete, valjda zamišljena kao foie gras za tešku sirotinju. Leberkez se prodaje na kioscima i služi između dvije žemlje, a ćaća ga jede svaki dan u podne. Kovanice su vruće jer je vani 35 stupnjeva, a na baušteli nema hlada.
Ćaća je na bauštelu otišao jutros u pet, jer je bauštela dva sata udaljena od grada u kojemu žive. Kući će se vratiti oko osam navečer. Mater čisti neki biro, kolegice su joj Rumunjke i Srpkinje. Kaže da su dobre žene iako su Srpkinje.
Ni mater ni ćaća ne znaju njemački jezik. Rade od jutra do mraka, pričaju samo sa svojima i spavaju u stanu u okolini Minhena ili Beča koji nikad neće moći kupiti. No, grade kuću u rodnom selu. Kuću u koju se nikad neće vratiti, a stavili su lavove na kapiju.
Djeca idu u školu. Mater i ćaća ne mogu razgovarati s njihovim profesorima i nastavnicima jer jezika ne znaju. Djeca u školi ne čitaju ni Ivanu Brlić Mažuranić ni Vladimira Nazora ni Miroslava Krležu. Ne uče ni o Plitvicama ni o Dioklecijanu. Ne uče o povijesti Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Identitet im je otet već na školskom pragu iako oni dobro znaju da sve to što slušaju zapravo nije dio njihovih gena i njihove povijesti.
Fakultet rijetko upisuju. Žele što prije početi raditi. Kad počnu raditi, kupit će dobar auto. A onda će i bez roditelja moći na godišnji odmor, kući.
„Kući“, ne znači ići natrag u taj stan u okolici Minhena ili Beča. Kući znači ići u Hrvatsku ili Hercegovinu. Tamo sve izgleda tako radosno i lijepo kada oni dođu. Puno svita. Koncerti. Ljeto. Zabava. Radost. Thompson.
Kako je tužno biti rođen u zemlji u kojoj nemaš svoju kuću i svojoj kući ideš samo na godišnji odmor.
Thompson i reprezentacija je jedino što dijaspora od Hrvatske ima i poznaje
Dok se kovanice za leberkez u džepu na baušteli griju do usijanja, do ćaće i sina u Njemačku iz Hrvatske dopiru samo Thompsonove pjesme i navijačka vika na utakmicama nogometne reprezentacije. Za ostale vijesti iz Hrvatske oni su tako blaženo uskraćeni, blago njima. Nemaju pojma što je USKOK, osim da je to naziv za nekog pobunjenika iz davne prošlosti koja se borila protiv Turčina.
Od trideset smijenjenih Plenkovićevih ministara ne znaju niti jednog, blago njima. To su sretno poprimili od svojih germanskih domaćina. Kod njihovih germanskih domaćina političari su nebitne osobe, državni službenici koji lete s posla ako službenom karticom plate piće.
Prekomplicirane su i vijesti o aferama u Hrvatskoj. Osim što su komplicirane i previše ih je. Svakih par mjeseci izađe po jedna. Netko je ukrao na softveru, netko na vjetroelektrani, netko na šumama… Čemu se zamarati takvim vijestima? To ih se, srećom, uopće i ne tiče.
No, ono što je jednom u životu i događaj o kojemu danas čitaju na jeziku kojim ne govore čak ni s vlastitom braćom i sestrama, je Thompsonov koncert. Vozit će se do Zagreba zajedno braća i sestre i prijatelji. Pričat će na njemačkom sve dok ne dođu na Hipodrom. Tamo će ugledati masu sretnih ljudi, progovoriti hrvatski koji su čuli u kući i pjevati pjesme o domovini i neprijateljima kojih u Hrvatskoj odavno nema. Učinit će im se da čine nešto veliko za domovinu. Da i sami ratuju protiv nekoga.
Povlašteni palamude o ustašama i partizanima već 35 godina dok Hrvati u Njemačkoj samo rade i pate
Jasno je da se u ovom tekstu dijasporom nazivaju djeca ljudi koji su naše prostore napustili prije nego je samostalna Hrvatska nastala. Oni su je najželjniji jer su je oni najmanje svjesni.
Oni koji su Hrvatsku napuštali za vrijeme ovih trideset ministara vjerojatno i ne osjećaju zov domovine, oni su obrazovaniji i prkosniji, u Njemačkoj rade lakše poslove i govore strane jezike. U njihovim džepovima se ne griju kovanice ni na baušteli ni na hipodromu. Poznaju svih trideset ministara i znaju da su zbog njih promijenili adresu stanovanja.
Najveći broj posjetitelja koncerta iz dijaspore su upravo djeca onih koji se u germanskim zemljama nazivaju gastarbajteri – ljudi koji su ili ostavili obitelji kod kuće ili ih u nekom trenutku ipak odveli u tuđinu.
Za njih je Hrvatska obećana zemlja u kojoj provode tri tjedna godišnje i cijelu godinu žive i rade zbog ta tri tjedna. Zemlja gdje su svi sjajno raspoloženi. Zemlja gdje je Thompsonov koncert. Zemlja gdje je kuća.
Kako im suditi i kako palamuditi o njihovoj (ne)svijesti? Razmišljamo li mi o korupciji u zemljama u kojima provedemo mjesec dana godišnje ili samo odmaramo i uživamo?
Dok se u Hrvatskoj posljednjih 35 godina pljačka i palamudi o ustašama i partizanima, ta nesretna djeca dolaze iz gastarbajterskih kućanstava u kojima se radi od zvizde do zvizde i nema kada raspravljati i objašnjavati povijest. Hrvatsku povijest im, barem svoju verziju, kroz pjesme priča Marko Perković Thompson dok im Dalić povremeno osigura da budu ponosni na zemlju čije državljanstvo često uopće nemaju i čiji jezik jako slabo govore.
I što onda? Kome oni nanose štetu? Od svih pojedinaca u državi oni su najmanje krivi za ono što gledamo i slušamo svaki dan u slobodnim medijima. Na kraju, oni Hrvatskoj ništa dužni nisu.
Dico, Srba više nema, a partija se danas drugačije zove
Svakako nije im loše tu i tamo skrenuti pozornost da u Hrvatskoj Srba više gotovo nema i da je partija o kojoj im je s punim pravom sve najgore pričao otac kad bi se vratio s bauštele promijenila ime. Možda među njima ima i onih koje će to zanimati.
No, svakako ih treba pustiti da uživaju na Thompsonovom koncertu iako on nikad nije objavio pjesmu o njima, a dotaknuo se svih tema koje zanimaju desno orjentirane Hrvate.
Spomenuo ih je tek u pjesmi Vjetre s Dinare gdje je usput spomenuo oca gastarbajtera u čijim su se džepovima do usijanja grijale kovanice za sirotinjsko jelo na baušteli. Možda je i samom Thompsonu ta tema bila previše bolna.
