Na Duhovno-duhovitim večerima, na dobro poznatoj lokaciji na zagrebačkom Svetom Duhu, gostovao je poznati bivši reprezentativac, nogometaš Dario Šimić.
U prepunoj crkvi svetog Antuna Padovanskog, u uvodnom dijelu svjedočanstva, Šimić je pričao o svojoj velikoj ljubavi prema nogometu i velikom daru za taj sport, piše dnevnik.hr.
"Nogomet je jako zahtjevan, iscrpljuje fizički, psihički, nije lako izdržati sve te napore, očekivanja... Premda sam tradicionalni vjernik, u crkvu sam išao jedino kad su bile mise u Italiji, no tada nisam poznavao svoju vjeru, pa sam išao sam nekako na vlastiti pogon.
Ubrzano sam se trošio i u jednom sam trenutku osjetio anksioznost i opterećenje, kao što vjerujem da se osjeća svaki čovjek u svojem svakodnevnom životu kad osjeća da ne može više izdržati. Zato se ljudi i okreću Bogu, da im to lakše prođe", posvjedočio je Šimić, dodajući kako mu u toj fazi nije bilo nimalo lijepo i ugodno.
"Imao sam slavu i novac, ali svoj problem nisam s tim mogao riješiti. Nisam to mogao platiti, uzeti neku tabletu ili liječnika, kako bih riješio problem preko noći. Htio sam da mi je lijepo, da sam sretan, ispunjen i miran. Mislim da to svaki čovjek ovdje želi i da živi za to da mu je lijepo i da je ispunjen", kazao je Šimić.
"Zabrinula me ta dugotrajna anksioznost. A pod dugotrajnom mislim da je čak i jedan dan, ili sat dugo. Najgore od svega bio mi je očaj da nema izlaza iz te situacije i to me najviše zabrinjavalo, bacalo čak u depresiju, jer nisam želio živjeti da mi je stalno teško, te da sam tužan i nezadovoljan.
Pitao sam se što raditi...
Nije to bila teška klinička depresija. Morao sam igrati i nastupati pred 60.000 – 70.000 ljudi, što nije lako, jer su oni navijači i oni očekuju i žele rezultat i ne zanima ih kako se ja osjećam. Što je i u redu, jer smo mi i plaćeni za to, Pitao se što raditi. Ljudi znaju u takvim trenucima pronaći izlaz u tome da nešto popiju ili uzmu drogu kako bi im otupjeli osjećaji...", bio je iskren Dario Šimić.
"Sjećam se kako se tada nisam mogao previše ni smijati ni plakati, pa sam se počeo zanimati kako to riješiti. Bilo je to 2002./2003. i čuo sam da neki svećenici mole za zdravlje, pa me zanimalo što se tu nudi. Premda je cijela moja obitelj i u komunizmu išla u Crkvu, nismo crpili snagu iz toga.
Počeo sam moliti, čitao neke knjige, proplakao sam i bilo mi je lakše, kao da sam u tom trenutku osjetio živoga Gospodina", kazao je Šimić te naveo kako su mu u ruke tada došle i knjige Marije Valtorte, mističarke koja je vrlo iscrpno opisala Isusov život.
"Budući da nije bilo interneta preko kojega bih bio stalno uključen, a često smo bili u karanteni i ostajali sami, čitao sam njezine knjige i to mi je bilo kao melem na dušu. Neću reći da me ozdravljala, ali bilo mi je mnogo lakše dok sam je čitao. Tu sam se pobliže upoznavao s Isusom, kako je djelovao i što je točno htio od nas.
Dalje sam nastavio tražiti i tu je možda bio važan sportski duh... da sam htio ići dalje. Naprosto sam želio da mi je dobro, bez obzira na sve. Preko nekih ljudi dobio sam prigodu produbiti svoju vjeru. Tu je bio i pokojni fra Smiljan Kožul, koji je molio za moje ozdravljenje, ja sam igrao u Italiji i nisam mogao prisustvovati ovakvim susretima, a u Italiji ih nema mnogo. Preporučili su mi duhovne vježbe sv. Ignacija Lojole i to mi je mnogo pomoglo, jer sam i to gledao kroz sport", ispričao je Šimić.
"Ako smo Isusa prihvatili da je istina, put i život, onda gledamo što mi moramo napraviti i čega se mi moramo osloboditi da bi nam bilo bolje i da bi mogli odgovoriti na njegov poziv", posvjedočio je, a na pitanje fra Stjepana Brčine kako, usprkos slavi i novcu, ostati prizeman i ponizan, kazao je kako nije čudno da su to veliki izazovi.
I najjači kamen će puknuti...
"No ako stavimo Boga na prvo mjesto, onda sve ostalo dolazi na svoje mjesto. Ja sam išao svojim snagama, mnogo sam uspio i postigao velike rezultate, ali i najjači kamen kad ga lupiš pet stotina puta sigurno će puknuti. Ali ako stavimo Boga na prvo mjesto, ako idemo na njegov pogon, ako njemu predamo određene stvari u svojem životu, onda nam je mnogo lakše.
I upravo taj rad kad čovjek radi na sebi, poput duhovnih vježbi sv. Ignacija, pokazuje kako postati bolji i odgovoriti na Božji poziv. Kroz to sam upoznao i Bibliju, jer sam kao sportaš na neki način poput vojnika odgojen da idem do kraja, da sam uporan i sustavan", odgovorio je Šimić, dodajući kako se ništa nije dogodilo preko noći, prenosi dnevnik.hr.
Šimić je rekao kako je i sam otac četvorice sinova, te zna u kojima su danas izazovima mladi, te kako mnogi žele instant rješenja i riješiti s jednim ili dva klika svoje probleme.
Na pitanje fra Stjepana Brčine kako gleda na praznovjerje svojih kolega nogometaša, koji se istodobno izjašnjavaju kao vjernici, kaže kako se radi o tome da oni nisu do kraja produbili svoju vjeru i da ne razumiju što rade.
Prvaci u praznovjerju
"Talijani su prvaci u praznovjerju, moj je direktor iz praznovjerja cijelo vrijeme nosio žutu kravatu, a imao je na stotine kravata".
Dario Šimić je rekao kako ima četiri sina od 21., 19., 17 i 9 godina, te da prolazi s njima sve izazove i da ih dobro može razumjeti.
"Iskreno, mislio sam da će biti lakše. Odmalena sam se molio za svoju djecu i pokušavao im usaditi da naš Bog nije netko o kome se samo priča, nego da konkretno djeluje u našem životu. I da nam pomaže. Skrenuo sam im pažnju i da oni kao mladi, na svoj način, probaju proći duhovne vježbe, te da pokušavaju živjeti predbračnu čistoću.
Možda im to nije logično i zašto to napraviti. Kazao sam im da ako će se boriti za to i poistovjete se s time, imat će mnogo veću šansu napraviti najvažniji izbor u svojem životu, a to je izbor ženidbenog druga. S kojim će biti cijeli život", rekao je Šimić.
"Mnogo se ljudi žali, a i mi sami, zašto nam je Bog dao ovaj križ? No nije nam ga Bog nužno dao, nego smo ga mi izabrali. Mnogo puta mi izabiremo, pa pitamo Boga zašto nam je to dao. Rijetko kad nam Bog nešto tako daje da to ne možemo nositi. Ako nam daje, onda nam daje da to možemo nositi", smatra poznati nogometaš.
