Do Dalmacije je konačno stigla bura koje baš i nije bilo u dosadašnjem tijeku zime. Mnogi su jedna dočekali buru jer su posljednji mjesec i pol dana pale ekstremne, ponegdje i rekordne količine oborine.
Bura i pad temperature su stigli, a i oborine više nisu tako česte kao u prvom dekada mjeseca. Današnji zalazak sunca i smiraja dana bili su pravi zimski, “po buri”, uz altokumuluse i intenzivno nebesko rumenilo.
Zalazeće sunca je danas podarilo intenzivne boje na nebu na širem splitskom području, a zrake su u narančasto obojile Mosor. Donosimo fotogaleriju.
U nastavku prenosimo “O imenu Mosora” autora Denisa Vranješa koji je članak napravi na temelju izvora “Nazivi Mosorskih vrhova” Miroslava Pere i “O oronimima u antičkim vrelima” autorice Dubravke Ivšić:
Jeste se ikad priupitali kako je nastalo ime Mosora? Ako jeste, izdvojite malo vremena i vratimo se zajedno u daleku prošlost u pokušaju da razjasnimo taj “misterij”…
Oronim Mosor je široko rasprostranjen na prostoru na kojem su nekad živjela ilirska plemena Delmata i Ardijejaca (središnja i južna Dalmacija, Crna Gora, južna Srbija i dio Albanije). Postoje brojni geografski objekti koji nose ime Mosor, pa ga tako danas među ostalim možemo pronaći u toponimima poput planine koja se uzdiže sjeveroistočno od Kupresa s nadmorskom visinom od 1371 m, brda u blizini Širokog brijega, uzvisine s istoimenim izvorom vode pored Podgorice u Crnoj Gori, brda i sela pored Travnika u Bosni i Hercegovini, te jednog od najistaknutijih vrhova Suve planine u blizini Niša u južnoj Srbiji.
Nije potpuno jasno jesu li svi ovi toponimi međusobno povezani, ali ako jesu tada bismo mogli pretpostaviti da svi oni čuvaju imenski kontinuitet iz predslavenskog razdoblja tj. da su svi posuđeni kao toponimi iz ilirskih jezika. Pod “ilirskim jezicima” se podrazumijevaju indoeuropski predrimski jezici provincije Ilirik, koji nisu grčki i keltski. Naime, dugo se smatralo da je ilirski jezik bio jedinstven, no u drugoj polovici XX. stoljeća se pokazalo da se u provinciji vjerojatnije govorilo nekoliko sličnih jezika ili dijalekata.
Stoga se nameče zaključak da je i samo ime ilirskog podrijetla, tim više što još i danas u albanskom jeziku koji je sačuvao najviše ilirskog u sebi, imenica mal označava planinu, odnosno brdo. Ovaj oronimski apelativ mal/mol M. Pavlović prepoznaje kao tipično ilirski, a oblik Mosor objašnjava pojednostavljenjem suglasničke grupe mol-sor. Drugi član ove složenice (sor) treba vezati uz hidronimski korijen ser/sar/sor u značenju “tok, prodiranje”. Prema tome naziv planine označava brdo koje ima izvor. Taj isti izvor mogu biti izdašnije Jadro i Žrnovnica u podnožju planine ili Ljuvač, kao najveće vrelo u srcu planine, odnosno brojni izvori u Sitnu Gornjem, Gatima…
Naravno da iz tih vremena ne posjedujemo nikakva pismena dokaza koji su potvrdili ili opovrgnuli ovu pretpostavku o nastanku naziva Mosor, ali se zasad ona čini utemeljenom. Prvi pisani trag o planini Mosor nalazimo u Trpimirovoj darovnici napisanoj najvjerojatnije 852. g. u kojoj tadašnji hrvatski knez Trpimir splitskoj crkvi poklanja među ostalim i dijelove Mosora sa svojim kmetovima (robovima) na njemu (nomina servorum de Masaro).
Moramo također napomenuti da su dijelovi ove isprave krivotvoreni. Original nije sačuvan, a najstariji prijepis je iz 1586. g. iz vremena kad se Splitska nadbiskupija sukobljava s Poljičanima oko vlasništva nad vrijednom zemljom za ispašu Poljičke knežije te jedan ovakav “potrebama prilagođen” dokument korišten od strane Crkve kao prvorazredno političko oruđe za postizanje svjetovnih ciljeva. Povjesničari se slažu u vjerodostojnost onog dijela darovnice vezan uz spomen Mosora, jer je u njemu vidljivo da su sva ta imena odreda narodna, dakle iz vremena kad tek pokršteni narod još uvijek nije primio kršćanska imena i prema tome autentična. Prijevod iz darovnice glasi: “Ovo su imena robova na Mosoru, što pripadaju svetoj majci Crkvi blaženoga Dujma, a njihova su imena najprije: Gorento, Posteljac, Nasečaj, Domačaj, Ilena, Trubača, svi ovi sa svojim ženama. Ostalih pak sedam, imena su: Ljutomir, Strohemil, Nedomisl, Tešina, Ljutečaj, Čustac”.
Inače je ovaj oronim zabilježen u nizu srednjovjekovnih vrela: infra Montes Massari (1078.), a monte Massaro (1390.), Mons Massarus (Toma Arhiđakon), te kao već spomenuti ojkonim: nomina servorum de Masaro (Trpimirova darovnica, 852.), terrae in Massaro (1080. darovnica Petra Crnog), totum Mazarum (1185.)
Kasnije nastupa ona klasična slavenska promjena a > o, čime ime planine nije izgubilo svoj, u planinama Dinarskog gorja, vjerojatno i najpostojaniji imenski kontinuitet. Ime Mosora duboko je ukorijenjeno u svijest našeg naroda od samih početaka hrvatske državnosti.
