Na današnji dan, prije 28 godina, u Vukovaru je poginuo 26-godišnji mladić, o kojem i danas pričaju Vukovarci, ali i Zagrepčani i Imoćani.

Velimir Đerek – Sokol bio je zapovjednik 1. bojne 204. vukovarske brigade. Poginuo je na 12. listopada 1991. na Sajmištu. Odluku da ide u rat donio je još u lipnju 1991. godine kad je zadnji puta posjetio obitelj, no to je priznao samo sestri Rajki.

– Sestro ja idem, jer Vukovar se ne brani tu u Zagrebu ni u mramornoj Esplanadi niti na urbanim kavicama, brani se oružjem, jedino i isključivo na hrvatskoj granici i ja idem – rekao je Velimir.

Legendarnog Sokola se prijestio Mario Tomasović, čiji tekst, uz dozvolu, prenosimo u cijelosti:

“Velimir je bio mlad, lijep i stasit. Govorio je nekoliko jezika, pomoću kojih je, kao recepcionar elitnog zagrebačkog hotela Esplanade, dočekivao goste iz stare Europe i svijeta.

Velimir, to dobro imotsko dijete, koji je ostao bez oca kada je pošao u prvi razred, imao je potrebu pobjeći od tuge. Utočište njegovoj nježnoj i ranjenoj duši bila je pjesma. Jedanput je stigao u školu bez knjiga, jer što će mu, kad ga je pjesma ionako vodila do cilja.

Vukovar je bio pitomi, bogati, barokni grad, usidren na utoku Vuke u Dunav; grad prekrasnih parkova i perivoja.. Vukovar, ta krajnja hrvatska pošta na istoku, imao je burnu prošlost. Kroz stoljeća otiman, pustošen i pljačkan; pa ipak nije sagradio bedeme mržnje i straha.

Pružao je Grad stalno ruke preko rijeke, naivno i bezazleno kao dijete prema vatri dok ga jednom bolno ne opeče. I njemu je, njegovoj nježnoj i ranjenoj duši, pjesma bila utočište. A pjesma poziva sve da joj se pridruže; i u tuzi i radosti.
Velimir je tog ljeta ’91, kada su Gradu došli po dušu oni preko rijeke, odlučio čvrsto. Odlučio Velimir ne dočekivati više gospodu u mramornom holu svoga hotela, ta i oni će skoro sa vladama svojim kukavički i izdajnički okrenuti nam leđa.

Velimir, taj, trenutkom rata izrastao ratnik, sa skupinom sebi sličnih, s oružjem i krunicom oko vrata, ostavio je recepciju praznom, i otišao u nepovrat Vukovara.
Velimir je Đerek zalupio vratima lažnom sjaju i hedonizmu metropole, odgurnuo od sebe tzv. urbane kukavice, zaboravio u mah sve lijepe žene, okrenuo se prema istoku i pošao u susret sudbi neizbježnoj.
Onakav, hrabar kakav je bio, odmah su ga postavili za zapovjednika; branio je, od nadirućeg neprijatelja, Sajmište. Pod tisućama granata dnevno, odbijajući oružjem i brojem nadmoćnijeg neprijatelja, čuvao je Sokol, kako ga tada prozvaše, sve prilaze gradu Vukovaru.

Grad je poput Sokola, vinuvši su visoko iznad svojih mogućnosti, odlučio preko svojih leđa slomiti bandu s istoka.
I Grad i Sokol, jedan i drugi, rame uz rame borili su se junački, znajući da je to savez dubok kao Dunav i čvrst kao Biokovo. Dvanaestog listopada ’91 Sokol je pogođen na zdencu – žedan kamen na studencu – dok je umivao od baruta i zemlje svoje bijelo lice. Dvadeset i šest mu je godina bilo tek.
Grad je na trenutak zanijemio, ali i još prkosnije odlučio.

Blago, Marko, Ivica i još mnoga braća mu po krvi, snagom i hrabrošću danom im od Boga, nastavili su braniti Grad, a Sokol se vinuo na nebo.
Grad je te krvave jeseni krvlju svojih mučenika ispisivao najveličanstveniju odu sebi, Domovini i životu.
Slomio je Vukovar preko svojih leđa stoglavog zmaja rušitelja, i nije pao. Jer ne mogu pasti oni koji su čvrsto u mir i ljubav usidreni, poput grada na utoku male u veliku rijeku.

I ne umire Sokol, nije on za zemlju, nebo je njegova vječna postojbina…”



Komentiraj

Napišite komentar
Upišite svoje ime