Soparnik je nekada bio sirotinjska hrana, a danas je specijalitet koji je pod zaštitom UNESCO-a, a ima i EU zaštitu zemljopisnog podrijetla. "Domovina" su mu Poljica, odnosno područje koje se prostore od rijeke Žrnovnice na zapadu do Cetine na istoku, te od mora na jugu do Zamosorja na sjeveru.
Pravi poljički soparnik iziskuje puno truda i znanja i svi oni koji su barem jednom gledali kako se radi znaju da vrijedi baš svake kune.
Uoči Božića posjetili smo selo Trnbusi u Gornjim Poljicima gdje nas je ugostila obitelj Ljiljane Čorić. Ona nam je na kominu pokazala kako se priprema i peče poljički soparnik, baš onako kako se to radilo stoljećima.
- Nakon što se dobro naloži vatra mijesi se tijesto. Količina tijesta ovisi o broju soparnika koje želimo napraviti. Za jedan soparnik treba nam od 1 do 1,5 kg brašna. Ja najčešće koristim Podravkino glatko brašno. Uz to treba nam dodatno brašna za posipanje soparnika.
Zatim raspodijelimo tijesto u dvije opno. Jednu stavimo valjati, a drugu nešto kasnije. Na tijesto potom stavljamo isjeckanu blitvu. Količina blitve je 2 do 2,5 kg, ovisno o promjeru sinije. Što se tiče starosti blitve, to je pretežno stara blitva. Ne možete staviti mladu blitvu, ne dolazi u obzir. Ta bi blitva pustila zeleni sok i tijesto bi pozelenili. Blitva mora biti starija, da je barem tri mjeseca bila u vrtlu. Kaže se da je, upravo zbog blitve, stađun soparnika od Mrtvog dana do Uskrsa. Liti se može raditi soparnik, ali to nije ta čar ni draž - govori nam gospođa Čorić.
Naglašava da su suha drva i dobra vatra izrazito bitni za pečenje soparnika.
- Mislim da je najbolje ložiti naš grab, no ljudi danas svašta rade da bi napravili soparnik. No ako radimo stari poljički soparnik, dobra i suha drva su nužna.
Inače, ja u blitvu stavim jednu kapulu. Ako se pitate zašto, kapula ima svoju slast koja blitvi daje posebnu čar. Možda netko iz nekog razloga ne želi stavljati kapulu. Blitva je sama za sebe gorka, a kapula joj daje konču. Kada smo razvaljali drugo tijesto, poklopit ćemo to i pritisnuti sinijom, da se tijesto i blitva sjedine. Nakon toga se višak tijesta odrubi, a potom se soparnik okroji i zafrnjoka, napraviti lijepu pletenicu. Moj je običaj potom soparnik posuti pšeničnim ili kukuruznim brašnom, ali pretežno kukuruzovim jer će bolje skliznuti sa sinije, a ako je komin gorniji, pomoći će da se ne zalijepi.
Vatra se potom raspodijeli na dva dijela, a soparnik stavi na pečenje. Nijedan soparnik ne može biti gotov za manje od 15 do 20 minuta. Soparnik nije palačinka! Nakon što je soparnik dobro ispečen, a ja ga uspijem prevrnuti i na drugu stranu. Tu treba dosta iskustva. Koliko god ljudi mislili da je lako, nije! Soparnik se potom izvadi iz luga. a kada ga potpuno očistimo nitko ne bi rekao da je bio pokriven lugom u cijelosti. Soparnik se stavlja na siniju gdje ga mažemo čistim maslinovim uljem. Zatim se maže druga strana i stavlja luk. Potom ga režemo na fete u obliku rombova. Rombovi da bi svi dobili približno jednaku fetu soparnika. To su naši stari odredili bez ove moderne tehnologije, znanstvene fantastike i koječega - pojašnjava vrijedna Poljičanka.
Žali što mladi sve manje drže do tradicije, kaže da je to najvrijednije što imamo.
- Bilo bi dobro da sve što više uključimo u tradicionalnu dalmatinsku kuhinju, da obnovimo stara ognjišta, otvorimo stare kuće i da se žrtvujemo jer bez rada nema ničega. Mladi bi trebali razmisliti da nije sve u šminki i modi, dobro bi bilo da nauče peći soparnik jer čovjeku u životu sve treba.
Upitali smo koliko je popularizaciji soparnika pomogla činjenica da ga je Unesco zaštitio.
- Apsolutno! To je doista pomoglo, no na tržištu se svašta izbacuje. Danas se su neke metode izrade i pečenje soparnika vrlo upitni, pa i sam sastav.
Kako onda netko tko ne zna što je pravi poljički soparnik može prepoznati nešto što nije dobro?
- Malo se raspitajte kod starih baka koje si bile jako vrijedne. One su željele naučiti, a današnji mladi bi trebali puno više učiti od starijih. Neman ništa protiv moderne tehnologije i trendova, ali mislim da se svi više trebamo okrenuti radu jer bez rada nema ništa.
Čuo sam da samo stanovnici Gornjih Poljica mažu soparnik uljem s obje strane?
- Tako je i ne samo to, upravo je u Gornjim Poljicima najtanji soparnik. Neki u soparnik stavljaju suvice, smokve. No soparnik je od: blitve, brašna, pravog ulja i luka i ništa ostalo!
Kod nas je ovo jelo nosilo naziv zeljenik, a tek po novijem je soparnik. U stara vremena soparnik nije bio specijalitet, nego večera! Meso se jelo jedno godišnje. Ako bi netko imao pršute, morao ih je prodati - zaključuje Ljiljana Čorić.
Na posljetku smo kušali soparnik, a sve uz domaći pršut i ražnjiće. Pogađate, ovaj se soparnik ne može uspoređivati s mnogima koji se mogu pronaći na splitskom tržištu...
