Cvjetnica ili Nedjelja Muke Gospodnje je kršćanski blagdan koji se slavi u nedjelju prije Uskrsa.
Cvjetnica je uvod u Veliki tjedan. Crkva se spominje Isusovog svečanog ulaska u Jeruzalem u dane prije Pashe, opisanog u sva četiri Evanđelja, ali i njegove muke koja je uslijedila nakon toga. Kad je Isus ulazio u Jeruzalem, narod ga je dočekao mašući palminim i maslinovim grančicama i rasprostirući svoje haljine, putem kojim je išao jašući na magarcu. U spomen na taj događaj koji je predstavljao uvod u dramatične događaje Velikog tjedna, na Cvjetnicu se prije jedne mise obavlja procesija s blagoslovljenim palminim i maslinovim grančicama.
Običaj je da vjernici blagoslovljene grančice ponesu u svoje domove i stave na križ na zidu, a dio odnesu u staju i polja. Blagoslovljene se grančice ostavljaju u kući i nakon što se osuše kao znak i podsjetnik na vjernost Isusu do druge Cvjetnice.
U Dalmaciji, posebice u i oko Dubrovnika i Splita na posvetu se nose pome tj. ispletene palmine grančice.
Cvjetnicom započinje Veliki tjedan, a u kojem se tijekom osam dana slave najveće tajne kršćanstva – Isusova muka, smrt, pokop i uskrsnuće.
Narodni običaji u Dalmaciji
Cvjetnica sa sobom nosi mnoge običaje različite u gotovo svim predjelima, a osim blagoslova poma i maslinovih grančica, jedan od drevnih obreda je i umivanjem proljetnim cvijećem upravo na Cvjetnicu. Umivanje se ponegdje obavlja i na Veliku subotu, obično su ga obavljale mlade djevojke i to u cvijeću i bilju ubranome u polju ili odmah ispred kuće.
Time se odaje počast vodi, cvijeću, mladosti i proljeću. Obredno umivanje u cvjetnoj vodi izvodi se za ljepotu, zdravlje i blagostanje. Iako je to drevni običaj, ipak se održava i danas, no nešto manje, zbog činjenice da sve manje ljudi živi u seoskim predjelima gdje je obilje cvijeća i bilja, kao i radova u poljima gdje se najčešće obred i održavao pri bunarima ili izvorima.
Na dubrovačkom području prema dostupnim zapisima, palme koje su donosili pomorci susrećemo već od 16. stoljeća kao dio vlasteoskih vrtova i ljetnikovaca. Njihovo korištenje kao ukrasnog bilja tijekom 17. i 18. stoljeća se proširilo, a već od druge polovice 19. stoljeća postale su dostupne i običnim pučanima i stanovnicima sela. U 17. i 18. stoljeću osobito lijepe i velike pome bile su darivane knezu, Malom vijeću i carskom namjesniku, dok su one nešto skromnije, no ipak izrađene iz bijelih palminih klica, tajniku i kancelaru, a ostale pučanima. Tradicija darivanja osobito bogatih i visokih palminih grana do 1.5 metra biskupu i ostalim crkvenim velikodostojnicima također je duga trajanja. No, običaj pletenja palmi, „pomica“ ili „fomica“, kako se u dubrovačkoj okolici nazivaju, nalazimo na čitavom Mediteranu, u Španjolskoj, Grčkoj, pa čak i u Armeniji i na Krimu.
Uoči Cvjetnice žene, djevojke te pokoji stariji muškarac, krenuli bi u potragu za palminim granama od kojih su koristili samo središnji snop mladih izdanaka. Kod pletenja palminih grančica radilo se o gustom čvrstom prepletu s nizom ukrasa poznatih kao „oltari“ i „koljena“ (pregibi), križići, zvjezdice (malteški križ), „trupice“, „balote“, „baboče“, „bočice“ ili „soklini“ (piramidice), „fjočice“ (mašnice) te „skalice“, zavijuci ili „spiralice“. Što je palma sadržavala veći broj „oltara“ ili „koljena“ to je bila bogatija, raskošnija i više cijenjena. S obzirom da palme nekada nisu bile lako dostupne, ljudi su se tome dovinuli, pa je tako na području Dalmacije (kod nas na Pelješcu i Korčuli) zabilježen običaj pletenja maslinovih grančica na način da oponašaju raspored palminih listova. Najčešće se radilo o jednoj pletenoj grani, dvama granama spojenim na vrhu ili četirima granama koje su formirale oblik nalik kružnoj pokaznici s hostijom. Pletenje maslina na način palmi, čisti je primjer oponašanja urbane i tzv. učene kulture.
Običaj pletenja maslinovih grana po uzoru na palme susrećemo na Pelješcu, Korčuli, u okolici Splita, Šibenika te na otoku Pagu. Ispletene maslinove grančice ukrašavale su se ružičastim i bijelim cvjetićima šeboja i bijelim golubicama izrađenima od srži smokve, koja se ištrcavala između dva „kolinca“, pregiba posebnim tankim štapićem od šipka. Kljun golubica se nekada ukrašavao bojom od crvenog krep papira, a oči ugljenom, no danas je to lak i flomaster. Taj običaj je sačuvan na Korčuli, Pelješcu te okolici Splita i Omiša.
U Imotskom se, pak, uz golubice kao simbol Duha svetoga, javljaju i alati Kristova mučeništva tzv. „arma christi“. Pomicu ili maslinu u dubrovačkoj je okolici na blagoslov u crkvu uvijek nosio domaćin kuće ili pak stariji sin. Takav običaj prevladavao je i drugdje u Dalmaciji. Uz to, nosilo se i više grana maslina ili križaka od palme koji su se po blagoslovu uz krštenu vodu raznosili po baštinama i oborima. Ponegdje, kao npr. na otocima, pletene palme su se ukrašavale i svetim sličicama i vrpcama. U srednjoj Dalmaciji na blagoslov su se nosile i grana javora, ružmarina, tisovine, lovora, limuna ili naranče, a u Čari na Korčuli čak i vijenac od klasova mladog žita.
Moreplovci i ribari komadić blagoslova uvijek su držali na brodu kao zaštitu od vremenskih nepogoda i nesreće, a spaljivanje blagoslova kod kuće i kađenje s njim moglo je odagnati gromove, tuču i oluju ili pak ozdraviti bolesnika. U kontinentalnoj Hrvatskoj zabilježena je praksa postavljanja blagoslovljene grane na sjekiru kako bi se tuča razlomila.
Na Braču su djevojke od momaka dobivale na poklon palmine grančice okićene cvijećem i vrpcama koje su bile izrađivane na Visu. Za taj poklon djevojke su im vraćale uzdarje od kolača „garitula“s 15 ili više jaja. Uloga obrednih kruhova ili kolača iako danas pomalo zaboravljena, usko je bila vezana uz blagoslovljene grane, ali i Cvjetnicu odnosno Uskrs. Tu možemo spomenuti pincu, prijesnac ili teharicu ili ručicu, pletenicu s jajem. U dubrovačkom kraju se očuvala uzrečica – „Božić lukove, Uskrs teharice!“, a također je zabilježena i uzrečica – „Ako pokisnu pome, neće pokisnu jaja!“, kojom se uspostavljala meteorološka relacija između Cvjetnice i Uskrsa. Kao obredne biljke u sjevernoj Hrvatskoj na blagoslov su se nosile grančice drijenka, vrbove propupane grančice – tzv. „mace“, „cica –mace“ te ljeskove grane ukrašene cvijećem i brštanom. Nosila se i ljeska, češljuga te jela, ali i „mračna trava“.
U Samoboru su se izrađivale posebne košare od drijenkovih šiba – „kitja i svetja“. U Slavoniji i Bosanskoj Posavini te ponegdje u srednjoj Dalmaciji, noć uoči Cvjetnice mladi su ophodili mjestom i okućnice kitili cvijećem. U Otoku u Slavoniji sve do Prvog svjetskog rata bio je živ običaj da djevojke rano ujutro, odmah iza pola noći pred Cvjetnicu, okite bunare onih kuća u kojima ima momaka za ženidbu proljetnim cvijećem tj. drijenkom, macom i jagorčinom. Dok su kitili, djevojke su izvodile pjesmu – „Ja urani jelo, ja urani vita jelo. U svu zoru jelo, u svu zoru vita jelo. Bunar kiti jelo…“ Znajući da će doći majke sinova, obično bi im ostavile u kablu na bunaru nekoliko jaja. U selima južno od Županje sudjelovali su i mladići i djevojke koji su obilazili selo, kitili i pjevali. (Izvor: Dubrovački muzeji / Viši kustos Ivica Kipre)
