Hrvatska nogometna reprezentacija otputovala je na Svjetsko prvenstvo u SAD-u, Kanadi i Meksiku, koje počinje danas.
I dok će čitava Hrvatska i dijaspora srcem biti uz svoje "Vatrene", mi ćemo se opet, vremeplovom sjećanja, prisjetiti nekih utakmica i događaja s najvećih svjetskih nogometnih smotri.
Nakon trijumfa onih naših prvih "Vatrenih" i bronce u Francuskoj, 2002. godine igralo se Svjetsko prvenstvo u Japanu i Južnoj Koreji.
Daleko od kuće i pomalo drugačiji, bez Bobana, Asanovića, Štimca, Ladića... Nakon tada već legendarnog Miroslava Ćire Blaževića, reprezentaciju je preuzeo Mirko Jozić. “On je za nas gospodin Mirko”, govorili su pojedini već etablirani “Vatreni” na zalazu karijere.
I nije nam baš išlo. Labuđi pjev najboljeg strijelca s prethodnog Svjetskog prvenstva, Davora Šukera, nezaliječena ozljeda Alena Bokšića — stvarno nije imao sreće s europskim i svjetskim prvenstvima ovaj strašni napadač — zadnji nastupi Jarnija, Prosinečkog...
Okosnicu momčadi činili su tada mladi Stipe Pletikosa, Živković, braća Kovač, još uvijek snažni Mario Stanić, a putovao je i hajdukovac Goran Sablić...
Utakmice su se u Domovini, zbog vremenske razlike, pratile u jutarnjim terminima. I stvarno je bilo nekako čudno u 8:30 sjesti u kafić i gledati Vatrene, ali sve ima svoje draži, pa tako i kava umjesto piva uz utakmicu.
I loše se krenulo protiv uvijek nezgodnog Meksika: poraz od 1:0 i crveni karton Borisa Živkovića. Nismo imali igru, vezni red bio je ukočen, a Šuker odsječen u vrhu napada. I onda je došla utakmica odluke s "Azzurima". Raspisali su se mediji o meču dviju nogometom zaluđenih nacija. Pribojavali smo se Tottija, Vierija, a pogotovo neugodnog Pippa Inzaghija ako uđe u igru.
Ajde, utakmica se u Hrvatskoj pratila u 11 sati, pa nije bio baš turbojutarnji termin. Posebno se čekala u Splitu, jer je od prve minute bio najavljen Miki Rapaić, umjetnik nogometa, savršenog driblinga, centaršuta i tko bi nabrojio sve odlike tog iznimnog talenta.
Tamo negdje i na Bačama postavljen je transparent: "Miki, sad ili nikad."
Volio je Split svoga Mikija... Izbornik Jozić od prve je minute na teren poslao i Varaždinca Davora Vugrinca, "Asanovića za siromašne", rekli bi. Danas finog zagrebačkog gospona, u čiju galeriju u Radićevoj uvijek lijepo navratiti. Kao zapeta puška na klupi je čekao Ivica Olić, mlad igrač velikih očekivanja i predvidljivo velike nogometne karijere, što se kasnije, naravno, i pokazalo.
Nazvali smo Mikija Rapaića:
"Poznavao sam Talijane jer sam igrao u Italiji. Napravili smo taj preokret, ono, srcem. Žao mi je što u trećoj utakmici nismo pobijedili Ekvador, možda bi uspjeh bio još veći."
I vidjeli smo jednu opasnu, okomitu igru Hrvatske, sjajnih Rapaića i Olića. Mikijev gol za anale, možda nikad dovoljno opjevan. Vikao je splitski nogometni zaljubljenik Šipka po "Stellonu": "Miki, Miki veliki", a moj ćaća govorio: "Ova reprezentacija može i više nego ona iz '98."
Džaba nekakva žalba Talijana, džaba su po RAI-u kukale Simona Ventura i Alba Parietti. Tom utakmicom i rapsodijom Mikija i Ole, Hrvatska se nakon velike bronce iz Francuske '98. pozicionirala kao nogometna nacija te pokazala da može i da će i dalje trajati naše vatrene godine. Tog smo popodneva izašli na ulice Splita. Karuseli, motori... Slavili smo pobjedu Hrvatske nad respektabilnim protivnikom.
Neka tako bude opet!
