S mali milijun stvari smo mogli započeti razgovor s urarom od kolina, u njegovoj radioni u centru Splita, maloj da ne može bit manja. U Zadarskoj, baš nekako gdje i pripada. Dosta tih stvari je negativno ili makar nisu dobre, ali odlučili smo kratki intervju s Domagojem Matijaševićem započeti pozitivom.
Jer osim što je čovjek sretan 'tu di je', a tako i govori, direktni povod za susret s predstavnikom ovog tradicijskog posla jest izložba u Palači Milesi, Zanatstvo i obrtništvo u Splitu od antike do početka 20. stoljeća.
- Pet eura po pet eura, meni dosta, za moje potribe. A posla uvik ima, dolaze ljudi, tko oće radit, može. U toplo je, proćakulaš s klijentima, ima puno poznatih, a da vam pravo kažem, bilo bi i turista da imamo više onog kongresnog turizma... - prepričava nam urar dok nas, kao da potvrđuju njegove riječi, svako malo prekine poneka mušterija.
Promjena baterije ili manji servis, pitanje za vrstu stakla na ručnom satu ili stavljanje narukvice, izmjena gumica, uvijek se nešto događa. Kupce zna poslati 'konkurenciji' ako nema tog dijela, što zapravo ne čudi kad se zna da je Domagoj predsjednik Sekcije urara pri Udruženje obrtnika Split.
- Otiđite tu iza kantuna do Mrkušića, on vam sigurno ima kožne remene, ja sam naručio, nisu mi još stigli. - govori idućem znatiželjniku na vratima.
- Ima nas točno deset urara, od Ivulića koji je od 1933. godine započeo s obrtom u centru grada, preko Biuka kod Auto-Hrvatske, a najdalji je Borovac na Splitu 3... - nabraja sve članove naš sugovornik, dodajući kako se baš nitko od meštara nije odlučio otići u trgovačke centre.
- U stvari je to potpuno logično, mi jednostavno ne možemo konkurirati velikim trgovcima i zastupnicima, ali oni s druge strane zaborave da ljudi često trebaju i ozbiljni servis, ne samo dućan. Pa onda dolaze nama.
Pitamo ga kako se uspiju obraniti od turista, je li bolje ili gore usred sezone i je li stvara problem 'ugostiteljizacija' centra.
- Nas ne smetaju turisti, pogotovo ovi uobičajeni. Mi većinu svojih kuna odnosno eura zarađujemo popravljajući satove domaćem svitu. Veći nam je problem parkinga, jer da ima više mjesta, više bi dolazili u centar, znate kakvi su naši ljudi, sve im treba bit na izvolte. Turisti kojima bi trebali urari su oni 'konferencijski', jer oni imaju kvalitetne satove koje treba servisirati, a mi smo većinom ovlašteni od najvećih i najpoznatijih firmi, prošli sve tečajeve, imamo aparaturu za složene popravke... I stručni i puno jeftiniji od servisera vanka. - dodaje Domagoj dok pokazuje UZV kadicu, vrtilicu za lemljenje, svašta nešto, što je samo dio 'alata' koji mu služe u poslu. Jednog je čak nabavio sredstvima EU jer su i oni prepoznali vrijednost ovakvog finog, ručnog, superpreciznog zanimanja. No, iako je Matijašević s ostalim kolegama sposoban servisirati superluksuzne satove, počevši od svetog trojstva kojeg čine Patek Phillipe, Vacheron Constantin i Audemars Piguet, do Jaeger-LeCoultre (190 godina stare kuće za proizvodnju satova, pogotovo mehanizama, od koje su i najveći nabavljali strojeve pa su dobili nadimak 'Watchmaker's Watchmaker', proizvođač satova za proizvođače satova), nikakav posao nije problem.
Kaže kako je korona ipak uzdrmala i urarsku scenu, odnosno pojavio se problem rezervnih dijelova.
- Istina je, prvo je tamo koncem 70-tih godina prošlog stoljeća revolucija s kvarcnim satovima gotovo 'pomela' cjelokupnu industriju satova s mehanizmima, automatskim ili s ručnim navijanjem, svejedno. Iako se posljednjih godina mehanički satovi ipak vraćaju na scenu, korona je sada dosta toga poremetila. Recimo 'Basel World', sajam satova koji se održava sto godina, zatvorio je svoja vrata, više se neće održavati, barem je sada takvo stanje. Pratimo mi svjetsku scenu, svako malo netko od nas ide na usavršavanje, treba ostati u toku s novostima u branši, ali sada su recimo rezervni dijelovi poskupjeli od tisuću do tri tisuće posto! Pa onda vrijedi ona tko ima rezervne dijelove, taj može raditi...
Utoliko eto i Mate, Domagojeva oca po kome je radnja dobila ime. Nije se previše zadržao, drugi su prioriteti danas, ali dobro je došao da se prebacimo na povijest obiteljskog biznisa.
- Zapravo nisam trebao naslijediti posao u ovoj branši, završio sam za elektroinstalatera, ali eto, tako je valjda Bog htio, ostao sam u radnji da se tradicija nekako ne prekine. - kaže nam Domagoj Matijašević, prebacujući brzo razgovor na obrtnike i izložbu.
- Mi smo kao obrtnici pregovarali s Gradom o povratku zanata, ne samo urarskog, u samo središte Splita kako bi malo i oživjeli centar, ali zasad još nismo postigli neki dogovor. U tom kontekstu pozivam sve na izložbu realiziranu u suradnji s Muzejom grada Splita i Arheološkim muzejom Split. Sve se može vidjeti do 2. prosinca na Voćnom trgu, u Palači Milesi, od 9 do 20 sati, uz besplatan ulaz. - jasno je da je naš sugovornik ponosan na tradiciju obrta u Splitu, tradiciju koju će uskoro zaokružiti i kompletnim vremenskim pregledom do današnjih dana u vidu knjige, a vjerojatno i još jedne izložbe.
