Kao ljubitelj pejzažne fotografije uvijek me je fascinirala situacija kada se s naše obale, otoka ili planina pružala mogućnost da se vidi susjedna nam Italija. Udaljenosti preko 200, a osobito 300 kilometara najčešće se ne vide, no ako se poslože povoljni atmosferski uvjeti, prizori znaju biti spektakularni.
Najčešće vidimo najviše vrhove Apenina - planinski masiv Gran Saso i 2912 metara visoki Corno Grande. S naših otoka vidi se i planina Majella koja je visoka 2795 metara. Tako na Šolti čak postoji izreka “Zaklela se Majella Mosoru da će mu sašiti bilu košulju”, odnosno, kada bi otočani vidjeli da snijeg dolazi s mora, bio bi to znak da bi uskoro moglo zasniježiti i kod nas.
KAKAV PRIZOR! Ovako izgleda snježno Biokovo snimljeno iz Italije
No, postoji dio Italije koji nije planina, a može se vidjeti s otoka ili obalnih planina. Radi se o poluotoku Garganu, isturenom dijelu talijanskog kopna u Jadransko more. Upravo su s Gargana snimljene su predivne fotografije dalmatinskih otoka i planina, a u siječnju prošle godine objavili smo fotografiju koju je iz gradića Vico del Gargano, na oko 450 metara nadmorske visine, snimio talijanski fotograf Pasquale D’apolito.
- Fotografiju sam snimio 7. siječnja u 8 sati i 10 minuta ujutro. Imao sam priliku ovjekovječiti taj trenutak ljepote zahvaljujući prijatelju Matteu Cannarozzi de Graziji koji mi je dojavio da se vide snježni vrhovi u Hrvatskoj. “Ako požuriš, moći ćeš snimiti Hrvatsku, ali ne znam na koliko dugo, požuri, prizor bi mogao nestati svake sekunde!” – kazao je. Požurio sam se ustati iz kreveta, navukao na sebe prvu odjeću s reda i požurio snimiti prizor. Bio sam tamo za deset minuta. Vjerujte, promatrati Biokovo tako čisto s vrha sela Vico del Gargano bilo je čudesno. Snimio sam dvadesetak fotografija. Obradio sam samo jednu, bez da sam birao najbolju, te sam potražio te planine na Google Maps. Nakon što sam nekoliko sati proučavao karte i vremenske prilike, bio sam siguran da sam snimio Biokovo, meni dotad nepoznatu planinu - kazao nam je lani Pasquale koji se od tada zaljubio u našu najvišu obalnu planinu te je prošle jeseni prvi put posjetio.
Objava ovog članka rezultirala je virtualnim prijateljstvom Pasqualea i mene, a prošli tjedan konačno sam odlučio posjetiti Gargano. Cilj mi je bio ne samo upoznati ljepote ovog jadranskog poluotoka nego pokušati i sam fotografirati Hrvatsku iz Italije. Tri dana boravka bila su mi dovoljna da se potvrde moje “sumnje” da je upravo Gargano jedan od najljepših dijelova Italije, te da u mnogočemu podsjeća na Dalmaciju.
Grad ljubavi
Do Gargana sam došao automobilom iz regije Molise, autocestom koja prati zapadnu obalu Jadrana. Odmah na početku Gargana su dva predivna jezera Lago Lesina i Lago Varano. Jezera od mora dijeli tek koji metar kopna. Jezera su zaštićena, a najčešće ribe u njima su cipal i jegulja. Kako su mi kazali domaćini, jezera su i poznata uzgajališta školjki.
Kao i na ostatku poluotoka, ljeti se zbog turizma broj stanovnika udvostruči, zima je zato znatno mirnija. Nastavljam dalje i stižem do svog odredišta, predivnog gradića Vico del Gargano koji se nalazi na uzvisini sa zapadne strane poluotoka, te je oko 4 kilometra udaljen od mora. Broji oko 7700 stanovnika, zovu ga još Gradom ljubavi što ne čudi pošto mu je nebeski zaštitnik sv. Valentin. Ovaj gradić i općina u pokrajini Foggia u regiji Apulija dio je Nacionalnog parka Gargano. Graniči s općinama Carpino, Ischitella, Monte Sant'Angelo, Peschici, Rodi Garganico i Vieste.
Smjestio sam se u hotel Maremonte, odakle puca pogląd na dio ovog životopisnog grada, ali i na Jadransko more. Nakon malo odmora moj domaćin Pasquale prošetao me starom jezgrom grada. Dok Split ima svoju uličicu “Pusti me proć”, Vico ima vrlo usku uličicu ljubavi, a odmah do je i mjesto za poljupce. Baš kao i u Splitu, stara gradska jezgra biva sve više podređena turizmu. Apartmana ima dosta, samo većinom nisu obilježeni. Škure su različitih boja - od plave, preko smeđe do zelene. Do danas je sačuvano nekoliko kula, a na vrhu se nalazi crkva.
Na kraju dana posjećujem Etnografski muzej gdje se upoznajem s bogatom poviješću ovog kraja koja seže u prapovijest, a upoznajem i djelatnika muzeja, povjesničara i sociologa Francesca Pupilloa. Razgovor s njim bio je vrlo zanimljiv pošto ga je zanimalo dosta toga o Dalmaciji i Hrvatskoj, ali i o Moliškim Hrvatima koje sam prethodno posjetio.
Tragovi u riječima
Komunicirali smo na engleski te me je pitao kako se na hrvatski kaže “lizzard” i “river”. Kazao sam mu “gušter” i “rijeka”. Na to mi je rekao da se i kod njih koriste slične riječi, a da se potok koji je nekad prolazio uz Vico zove “reko” što po Fracescovom tumačenju dolazi od hrvatske riječi rijeka. Danas se potok-kanal i cesta uz njega zove “Valle del Greco”, a Francesco smatra da su Talijani samoinicijativno dodali slovo “g” da bi lakše izgovorili riječ slavenskog porijekla. U konačnici, moj sugovornik smatra da su počeci Vica del Gargano vezani (i) uz Hrvate koji su u srednjem vijeku stigli s istočne strane Jadrana. Doi takve je pretpostavke došao, kako mi je rekao, prilikom osobnog istraživanja povijesnih dokumenata. Ovo je svakako detalj na koji bi hrvatski povjesničari trebali obratiti pažnju.
Nakon prespavane noći, prvo što sam s prozora pogledao je Jadransko more. Primijetio sam da se na horizontu nazire neki naš otok, a čim me je nazvao Pasquale rekao mi je da se jasno vidi - Hrvatska! Odmah sam uzeo foto opremu i krenuo s njim na uzvišenu poziciju u gradu odakle se vidi velik dio horizonta prema našoj obali. I tada veliko iznenađenje - Palagruža se vidi kao na dlanu! Na fotografijama se lako može uočiti svjetionik, a nisam odolio odmah nazvati svjetioničara Ivu Šaina da mu kažem da mu “mašem” s Gargana te sam mu poslao fotografiju. Obećao mi je snimiti Gargano s Palagruže, a do tada mi je poslao suton koji je večer prije snimio sa svjetionika.
Osim našeg najisturenijeg otoka, vide se još Svetac, Hvar, Korčula, Pelješac, a Biokovo se uzdiže iznad svih otoka. No vidljivost nije bila tako dobra da bi se Biokovo moglo jasno vidjeti. Upravo zbog izražene sumaglice, na fotografijama sam morao znatno pojačati kontraste da bi se neki otoci i planine uopće mogli vidjeti. No mojoj sreći nije bilo kraja da sam doživio i to, da nakon toliko fotografija Italije a naših planina konačno mogu snimiti našu lipu Dalmaciju iz same Italije.
Nakon ispunjenog cilja, Pasquale mi je predložio da idemo vidjeti još jedan fascinantan grad, a to je Monte Sant’Angelo. Put vodi vijugavom cestom kroz čudesnu šumu Umbra koja je od 2017. pod zaštitom UNESO-a. Uvrštena je među 10 najljepših svjetskih šuma, a kada uđete u nju, brzo vam postane jasno zašto.
Sredinom dana stižemo u Monte, gradić koji mi je jako brzo prirastao srcu. Najbliže s čim bih ga mogao usporediti kod nas je Klis, jer je u cijelosti na klisuri, no znatno je veći te je baš kao i šuma Ubra pod zaštitom UNESCO-a. Vjerojatno najveća znamenitost Montea je svetište Sv. Mihovila koje je ustvari uređena špilja na nekoliko katova. Svetište oduševljava u svakom pogledu te je samo jedna od niza mojih preporuka ako posjetite Gargano.
U Monteu samo upoznao Pasqualove prijatelja Luciana, koji ima kulturnu udrugu s prostorom u uređenoj špilji u samom srcu grada, te glazbenika Pepea koji je poznati pjevač tradicionalnog projekta “Tarantula Garganica”. Ekipa, koja mi nije dopuštala da platim ni kavu, upoznala me sa svojim prelijepim gradom, a Pepe je požeio održati svoj koncert u Splitu za što sam se obećao založiti.
Mnogo je toga što se još da vidjeti na Garganu, no ukratko vrijeme nije bilo moguće. Na kraju bi bilo nepravedno ne kazati nekoliko riječi o maslinarstvu ovog kraja. No prije toga ću spomenuti da su dominantne vrste stabala bor i eukaliptus. Iako mi je na prvu bilo neobično da tu uspijeva, rečeno mi je da se masovno sadio sredinom 20. stoljeća radi isušivanja močvarnog tla. No Gargano i cijela Apulija su ogromnim dijelom pod nasadima maslina. Procjenjuje se da ova regija ima oko 60 milijuna stabala maslina, što je oko 40 posto ukupnog broja u Italiji. Za razliku od Dalmacije, berba je gotovo u cijelosti automatizirana. Niti u dućanu nećete naći litru ekstradjevičanskog maslinovog ulja preko 7 eura, a van dućana ga možete pronaći i ispod 5 eura. Upravo zbog toga moji domaćini nisi mogli vjerovati da kod nas nema litre maslinovog ulja ispod 10 eura, a da ponegdje doseže cijenu i 20 eura. Zaključili smo da bi uspostava trgovačkog broda Split - Gargano bila pun pogodak!
Da spomenem, gdje god sam bio, cijena kave je od 1 do 1,2 eura. Donosim i dio cjenika u pizzeriji u povijesnom Monteu, tik do UNESCO-ove znamenitosti.
Ovo je prvi od tri nastavka mog putopisa Italijom, u sljedećem ću pisati o Moliškim Hrvatima.
