Hajdukov oružar Miro Čolak s 20 godina preuzeo je brigu o održavanju i prijevozu opreme Bijelih. Prije dva mjeseca, 14. rujna, obilježio je dugih 36 godina staža na Poljudu, u svojoj ''radionici'' u utrobi stadiona. Od te davne 1981., svjedočio je mnogim fazama razvoja Kluba, uspjesima, promjenama, sretnim i onim tužnijim trenucima, povijesnim utakmicama, majstorijama Hajdukovih igračkih legendi, piše hajduk.hr.
Koje su vam najdraže uspomene u ova tri i pol desetljeća?
- Najdraža su mi, naravno, osvojena prvenstva, a od domaćih utakmica ona pobjeda protiv Dinama s ''papelitosima''. Od europskih utakmica kao jednu od najdražih izdvojio bih gostujuću pobjedu nad Steauom u Ligi prvaka. No, jedna osobna i jako posebna uspomena mi je posjet cijele delegacije Kluba Papi Ivanu Pavlu II, kada smo svi imali priliku rukovati i slikati se s njim. Putovanja su također posebno iskustvo, a s Hajdukom sam prošao od Hong Konga, preko Čilea do Farskih otoka.
Je li stresan posao oružara?
- Pa, dosta je stresan ovaj posao, ha ha... Iako zaista nikad nisam zaboravio nešto bitno, uvijek te kopka da neki komad opreme nisi ponio na put, makar znao da je sve tu. Usto, nije baš ni lako godinama voziti na neke daleke lokacije poput španjolske Marbelle koja je 3200 km udaljena ili do Turske 2400 km. Zbog svega toga imao sam i operaciju leđa, prošao sam toplice i dugotrajne terapije, ali svoj posao nikad ne bih mijenjao.
Što se do danas promijenilo u vašem poslu, u usporedbi s vremenom kad ste počeli?
- Uh, puno toga. Danas nema krpanja kopački kao nekad i prije su isti čepovi odgovarali svim kopačkama dok danas svaka ima svoj čep i svoj navoj. Sjećam se kako bi Baka Slišković, koji je u to doba od sponzora mogao uzeti kopački koliko je htio, svoje stare nosio dokle god ih je bilo moguće krpati jer su mu bile udobne. Danas je to drugačije, ali svako vrijeme nosi svoje.
Više pročitajte OVDJE
