Galerija Meštrović sinoć je poslužila kao divna kulisa za vrlo izazovnu kompilaciju tekstova svjetskih klasika Camusa i Racinea – Kaligula i Britanik. Redatelj Goran Golovko i dramaturg Jasen Boko uhvatili su se ukoštac s dva teksta u kojima su se sudarili tvrdi klasicizam i mračni egzistencijalizam. Priča je to o dva ekstravagantna vladara, narcisoidna dječačića koji nisu imali ono što je antika nalagala – osjećaj za mjeru. Njihova borba za apsolutnom vlašću i bezuspješna potraga za božanskom moći uništit će njih i sve oko njih. Kaligula će ostati zapamćen kao rastrošni i okrutni car koji je svog konja proglasio senatrom, a podanike pogubljivao iz zabave, dok je rastrojeni Neron ubio i vlastitu majku i suprugu, a usred paleža Rima koji mu se predbacivao bahato je uzviknuo „Kakav umjetnik umire sa mnom!“
Vladati znači krasti, ali važan je stil
Priča na prekrasnoj sceni Galerije Meštrović počinje ulaskom triju Suđenica (Ana Marija Veselčić, Ana Gruica Uglešić, Tajana Jovanović) koje dijele stube carskih dvora na dva dijela krvavocrvenom vrpcom. Sjajna je to referenca na rimske Parke koje predu, ali i prekidaju nit života. U svojim bljeskavim crnim opravama u stilu ranog 20. stoljeća one su i neodoljive, ali i jezive. Zrcalo s crvenim okvirom služi kao jezero u kojemu se ogledaju narcisoidni carevi, bolesno zaljubljeni u svoj odraz. U kompilaciju zahtjevnih tekstova o dvama vladarima upliće se i teatar u teatru, treća priča u kojoj hvalisavi Kaligula (Nikša Arčanin) odlučuje glumiti Britanika, a ostali po kazni moraju sudjelovati u njegovoj predstavi apsurda. Jedinu naklonost pokazuje prema Scipionu (Goran Marković) i voljenoj Cezoniji (Anastasija Jankovska). Njegove želje idu toliko daleko da žudi za vlasništvom nad Mjesecom i nesmiljenim autoritetom pogubljuje bližnje svojih podanika te na se navlači bijes i osvetu.
Kad mlađahni Neron (Pere Eranović) pomahnita od neuzvraćene ljubavi (Zorana Kačić Čatipović), podanici primjećuju „incest koji se pretvara u tragediju“. Neron optužuje majku da na carski tron želi dići njegova protivnika Britanika. Zato kuje smicalice i nasiljem provodi svoju volju, nadmećući se s protivnikom u tužnoj, pubertetskoj igri oko toga tko će više pljeskati njihovim ludostima. Na kraju će ih glave doći oni koji su im nudili ljubav, ali tirani nisu znali voljeti, a Neronov podignuti upaljač bit će samo bljesak onoga što je u stvarnosti ostalo za nesmiljenim vladarima – pustoš i krv.
Teški tekstovi, sjajna scena i kostimi i vrlo angažirana gluma
Nakon predstave publika je bila gotovo suglasna o dojmu. Scenografija je bila sjajna, Splitsko je ljeto nastavilo s izmjenama vrlo atraktivnih lokacija na premijerama, stube Galerije izgledale su kao pravi hram, uz pomoć niti života podijeljen na dvije tužne priče. Kostimi Mladena Radovnikovića, iako s referencom na stil koji je vladao prije samo sto godina, divno su se uklopili i uz igru svjetla (Srđan Barbarić) stvorili očaravajuć dojam.
Gluma je bila izvrsna, posebno dvaju glavnih glumaca. Pere Eranović sjajno je utjelovio djetinju tvrdoglavost ludoga Nerona, afektiranjem izazivajući i smijeh i sažaljenje, a Nikša Arčanin nije nimalo zaostajao u prikazu ekstravagantna nesretnika Kaligule. Njihove su izabranice (Anastasija Jankovska i Zorana Kačić Čatipović) odlično prikazale ljubavnu bol i zatočenost u tom patrijarhalnom društvu, a i Katarina Romac lijepo se snašla u ulozi Neronove stroge i podmukle majke. Pohvala ide i svim glumcima u ulozi patricija i dvorana (Marjan Nejašmić Banić, Filip Radoš, Maro Drobnić, Davor Pavić, Luka Čerjan, Matija Grabić), posebno njihovu scenskom pokretu i jasnoj artikulaciji koja je uvelike olakšavala praćenje izrazito teških dramskih predložaka.
To je možda i najveći izazov u odnosu na posljednje godine. Aziz je, to je nedvojbeno, moderniji, privlačniji i eksplozivniji tekst koji je lakše pratiti i aktualizirati. Orestija je mnogo starija, no njezina je fabularna linija mnogo jasnija, a likovi su plastičniji. Glumci su dali sve od sebe, no shvatljivo je da većina modernih gledatelja ima averziju prema stihovanim tragedijama koje često djeluju patetično i neuvjerljivo, zahtijevaju preglumljivanje i čitateljski napor. Sve ono što subjektivno možemo zamjerati tekstovima (pa čak i glavnim likovima koje je, usprkos narcisoidnosti koja je poznata mnogim današnjim vladajućima, teško zamisliti i preslikati u sadašnjost) ne zamjeramo izvedbi koja je bila na visokoj razini. De gustibus, neki od nas smatraju klasicizam i egzistencijalizam tvrdim orahom te preferiraju suvremenije tekstove, no pouka je stigla do publike, a bila je eksplicitna: Mržnja ne nadomješta mržnju; Svi želimo samo živjeti i biti sretni; Vladanje je igra bez kraja u kojoj igraju luđaci.