Na kraju kalete u mom mistu, ajmo reć, bile su Prokurative. Tu su se okupljali neki čudni ljudi. Bilo je puno kamioni u to litnje doba, razvlačili se debeli kabeli za struju, svi su bili ka u nikoj priši. Šta je bilo? Bija je Splitski festival. Aj sad, nije to ni neka novost kad stojiš pet metara dalje. Znaš da ne moš više igrat na balun kad si tija dok ne prođe. Al zato znaš kako ćeš proć za vidit generalnu probu. Kroz prozor konduta šporke krčmetine koja se neslužbeno zvala Pendrek jer je iznad bila policijska stanica, naravno, u onome mraku.
I di me privelo, šta bi se danas reklo, maloljetnog, jer san se vozija na karetu s balinjerama nasuprot njiovi prozora isprid splitske IKB banke (to van je Investiciono komercijalna banka Split - danas OTP). Normalno, iša san in na živce. Buka je bila nenormalna. Inspektor se namrgodija, a ja pićušan, jedva deset, jedanaest godina, do njegovog stola u suzama držim karet u ruci. Iza mene Bračanin u uniformi s petokrakom, metar i devedeset pet. 135 kila žive vage.
- Odakle ti balinjere? To te ja iz zajebancije pitam. Di si ih ukreja!? Meni s moje mašine za prat robu fale dvi. Priznaj!!! Kako si to napravija?! Ko je bija s tebon?
Nisan prizna. Nisam nikog ni oda. Tako da ovi danas, šta se busaju u prsa da ih je oni sistem politički, ka, ovo ono, jel, mogu mi puvat u niku stvar. I tako. Izlazin, ja iz stanice, kad ono neki lik u šlape, iskidane rebatinke, majica ka mornarska, dlakava brada, ricasta kosurina bože sačuvaj. Di će on? Na Festival? Ma di će njega primit takvoga?
Nema više takvih mornara. Jedino sa koje stare razglednice. A vi sigurno znate šta je to razglednica?
I tako evo njega ovod. Ko ga je šava nezna se. Al vidilio se da nije od sorte Mile Hrnića, Miše i Olivera. Čim je pustija glas odma su skočili ćunke iz glazbeno muzičke industrije da nema pojma pivat, da kakve su mu to pisme. Ukratko, da on nije jedan od njiih. Od onih koji su izmislili pismu i festival i sve uzgredne monade. On je svoje otpiva te 1980. godine sa pismom Nevera. Moga je tri dana veslat, a ne spavat. Jel, sasvim različito od Žutog lišća ljubavi?
Jeste li znali, Marčelinu, ženu iz one ulice
Smijeh je tražila, bol upoznala, Marčelina
Na čelu nosila je dugu, u oku joj je sjala noć
Pramen kose živ, čuvala je crn, Marčelina
A dašta da je. Toma je nešto grinta, ronja, a bogumi i reva. Ruga se novitadama, licemjerstvu, izopačenostima, ljudskoj zlobi. I kad bolje promisliš, ka da je don Frane Franić u sv. Frane propovid drža na Ponoćku. A on vam je bija, u mornarici vojnoj. Priča se da je jedva osta živ kad su ga spašavali iz podmorice koja se nije mogla dignit. Varili cijev do nje. Inšoma, jel istina ili nije, svi ga znaju po hrapavom glasu. A ja ga znam i po tome šta mi je stariji brat odnekud donija ka niku malu knjižicu. Odma sam mislija da je neki moderni molitvenik. Nije se tu imalo šta puno za čitat. A na naslovnoj: Volite se ljudožderi
I šta ću. Sve san pročita. Niza je baze, umne i svake druge. Bija san mal. Nisam sve razumija. Pričali su da je lud. Umra je, jel od raka pluća ili grla, al se zato rodija na današnji dan prije 87 godina. Eto, leute moj.
Radio je kao mornarički dočasnik, nastavnik pa tajnik škole, novinar u Nedjeljnoj Dalmaciji i Vjesniku, inspektor SUP-a, sudski pljenitelj, mehaničar, pomorski strojar i još mnogo toga, porijeklom iz Muća, splitsko glazbeno muzičkoj kvazi eliti je smetao, al njegove pisme, stihovi ostaju i pjevaju se po pirevima i tamo gdje ne fali vina jer ča smo na ovom svitu?