Na današnji dan rođeni su Antun i Stjepan Radić
Na današnji dan, 11. lipnja, obilježavamo rođendan dvojice istaknutih hrvatskih povijesnih ličnosti: braće Antuna i Stjepana Radića, utemeljitelja Hrvatske seljačke stranke.
Antun Radić rođen je 1868., dok je tri godine kasnije, 1871., na isti datum rođen njegov mlađi brat Stjepan Radić, jedan od najznačajnijih političara u hrvatskoj povijesti. Obojica su se nesebično zalagala za zaštitu temeljnih prava i sloboda čovjeka.
Antun Radić
Antun Radić, rođen u selu Trebarjevo Desno kraj Siska, ostavio je dubok trag kao utemeljitelj hrvatske etnografije, književni povjesničar, prevoditelj i političar. Njegova istraživanja i ideje snažno su utjecale na političko djelovanje njegova brata Stjepana. Antun je snažno naglašavao da se istinsko narodno oslobođenje ne može postići bez socijalne pravde, odnosno da oslobađanje od stranog ugnjetavanja nije dovoljno za potpunu slobodu naroda.
Osim što je bio jedan od najuglednijih intelektualaca svog doba, Antun je prevodio djela ruske književnosti i istraživao književne i etnološke teme. Godine 1904., zajedno sa Stjepanom, osnovao je Hrvatsku pučku seljačku stranku (HPSS), sudjelovao u oblikovanju njezina programa i tri puta bio izabran za zastupnika u Hrvatskom saboru (1910.–1913.). Svojim radom imao je snažan utjecaj na političko usmjerenje svojeg brata, djelujući kao njegov intelektualni oslonac.
Stjepan Radić
Stjepan Radić, rođen 11. lipnja 1871. u istome selu kao i brat, bio je političar i pisac čiji je život bio obilježen borbom za pravo hrvatskog naroda na samoodređenje. Nakon što je maturirao kao privatist u Karlovcu, 1891. upisuje Pravni fakultet u Zagrebu, no već 1893. biva isključen i zatvoren zbog kritike bana Khuen-Héderváryja. Zbog političkog djelovanja bio je više puta zatvaran, a nakon studija u Pragu i Pešti – iz kojih je također bio isključen – zabranjeno mu je daljnje školovanje u Austro-Ugarskoj.
Zalažući se za samostalnu, neutralnu hrvatsku seljačku republiku, vodio je brojne političke inicijative, a između dvaju svjetskih ratova bio je na čelu Hrvatske republikanske seljačke stranke, kasnije preimenovane u Hrvatsku seljačku stranku (HSS). Godine 1925., nakon što je HSS priznao dinastiju Karađorđević i Vidovdanski ustav, pušten je iz zatvora te je sudjelovao u radu Pašić-Radićeve vlade kao ministar prosvjete.
U veljači 1927. HSS se okreće opoziciji i suradnji sa Samostalnom demokratskom strankom Svetozara Pribićevića, s kojom osniva Seljačko-demokratsku koaliciju (SDK) usmjerenu protiv beogradskog režima.
Tragičan vrhunac političkih napetosti dogodio se 20. lipnja 1928., kada je u Narodnoj skupštini u Beogradu radikal Puniša Račić ubio HSS-ove zastupnike Đuru Basaričeka i Pavla Radića, dok je Stjepan Radić smrtno ranjen, a Ivan Pernar i Ivan Granđa ranjeni. Stjepan Radić preminuo je od posljedica ranjavanja.
Njegova tragična smrt ostavila je dubok trag u hrvatskoj kolektivnoj svijesti. Pamti se kao simbol otpora centralističkoj i velikosrpskoj politici tadašnje države, a njegovo ime prizivalo se u brojnim borbama hrvatskog naroda za slobodu tijekom 20. stoljeća.
