Poljička narodna nošnja, bogata tradicijom i autentičnom ljepotom, predstavlja izvanredan izraz kulturne baštine ovog predivnog dijela srednje Dalmacije.
Ova nošnja je prožeta dubokim korijenima i prepoznatljivim detaljima, nosi sa sobom priču o Poljicima, njihovoj povijesti, običajima i povezanosti s prirodom koja ih okružuje. Poljička nošnja je postala jedan od simbola tog područja, a današnji Poljičani ljubomorno čuvaju svoju višestoljetnu tradiciju.
Jedan od onih koji se svim silama bori da poljička nošnja ne padne u zaborav jest etnoglazbenik Goran Mikas, koji godinama proučava gornjopoljičke nošnje. Mikasa smo posjetili kako bismo doznali nešto više o njihovoj nošnji.
"Nošnja nije samo odjevni predmet. Ona je dio našeg identiteta, kojeg nažalost gubimo"
Na početku druženja smo ga upitali postoji li razlika u nošnji obzirom na dijelove Poljičke Republike.
- Ne samo da postoji razlika između nošnji Gornjih, Srednjih i Donjih Poljica, nego je puno razlike od zaseoka do zaseoka pa čak i između plemena u istom zaseoku. Način odijevanja je bila jedna vrsta komunikacije pa se po tim sitnim detaljima točno znalo tko je iz kojeg sela, kakvog je imovinskog stanja i kojeg je statusa tj dali je oženjen, udovac ili samac. Isto je bilo i sa ženskim nošnjama, dakle nošnja je bila onaj tip jezika kojeg svi razumiju bez puno riječi - objasnio nam je Mikas.
Zanimalo nas je od kojeg je točno materijala izrađena poljička nošnja.
- Materijali su danas dostupniji. Odlična zamjena za sukno je industrijska vuna, laganija je, tanja je i nije skupa. Tu su još razne svile, pan, čoja i tako dalje. Što se tiče skupoće, mogu iz osobnog iskustva reći kako je prihvatljivo. Skup je dosta srebrni nakit, toke i puci, ali i za to ima alternativa u obliku suvenirskih toka ili privatni izrađivači filigrana - govori nam.
Nije ona odmah nastala u obliku u kojem je gledamo danas. Mikas nam je to slikovito opisao.
- Nošnja je kao i čovjek, prolazi faze nazovimo to tako "odrastanja". Nošnja iz npr. srednjeg vijeka nije bila toliko bogato ukrašavana. Tek se prodorom Osmanlija na ova područja počinje formirati nošnja. Svaka generacija je uvijek dodavala nešto svoje, unaprjeđivala, ali i kopirala, u ovom slučaju turske krojeve. Npr. ženski zobun je tipični turski kroj, ali izrađen od modrog sukna. Zatim ženska jačerma, muška jačerma, kapa i tako dalje - opisuje nam.
Ljudi u Gornjim Poljicima imaju dijelove ili cijele nošnje koje su naslijedili. Većinom su to kumparani (suknena jakna), ali mogu se pronaći i jako lijepi primjerci izvornih nošnji. Zato je vrlo važno njezino očuvanje za buduće generacije.
- Problem je u tome što starije generacije ne znaju objasniti simboliku nošnje niti su sami usvajali to usmenom predajom, jednostavno nije ih zanimalo. Nošnja nije samo odjevni predmet. Ona je dio našeg identiteta, kojeg nažalost gubimo. Zna se, naprimjer, zašto se baš određeni broj toka prišivao na jačermu ili svrha boja. Nije to tek tako stavljeno jer lijepo izgleda. Tako da je od iznimne važnosti očuvati nošnje, ali one izvorne kao svoj identitet i ne samo nošnje već, i običaje, jezik, pismo... To nas čini Poljičanima, to je naš identitet - poručuje.
"Mislim da se grad Omiš kojem i administrativno pripadamo, zajedno sa TZ grada Omiša jako malo brinu o poljičkoj tradiciji. A morali bi"
Smatra da kulturne institucije i lokalna samouprava malo rade na očuvanju nošnje kao poljičke baštine.
- To im zamjeram, jer koliko sam upoznat, ne postoji muzej koji u svome postavu ima nošnje npr. Gornjih Poljica. Te nošnje su široj javnosti nepoznate baš kao i Poljica. Naravno, za očuvanje nošnji i običaja treba imati kulturna umjetnička društva. I to svaki dio Poljica za sebe. Poražavajuće je kako u čitavim Poljicima koja su prebogata imamo nekoliko KUD-ova i od toga jedan ozbiljni, koji bolje zna koreografiju linđa nego li vlastitog poljičkog kola. U svakom slučaju mislim da se grad Omiš kojem i administrativno pripadamo, zajedno sa TZ grada Omiša jako malo brinu o poljičkoj tradiciji. A morali bi - nezadovoljno će nam.
Istaknuo je još jedan detalj.
- U reklamnim spotovima zajednice kojoj Poljica pripadaju administrativno nećete vidjeti ništa vezano za Poljica. Toliko je žalosno da se snimljeni kadar Mile Gojsalić navodi kao zaleđe grada Omiša, kad Poljica to nisu. Poljičani su dosta osjetljivi na svoj identitet - jasno će Mikas.
Upitali smo ga postoji li kakva anegdota vezana uz poljičku nošnju. Otkrio nam je jedan stari običaj.
- Jedino u Gornjim Poljicima je zabilježeno kako su u svatovima mladenku "kupovali" kapom kaloticom ili galeticom. Naime, kapa je simbol časti i poštenja, tako da je mladoženja svoju buduću suprugu otkupljivao od njenog brata svojom čašću. Doduše, kapu bi predavao ili stari svat ili netko od mladoženjine rodbine, ali kapa je bila mladoženjina. Zatim je tu i običaj koji ima zgodan naziv "Donošenje Sunca na čelu". Jutro iza svadbe mladoženja bi svoju suprugu prenio preko praga, kada bi je prva zraka izlazećeg sunca pogodila u obluk (žensko vjenčano oglavlje). Vjerovalo se da tako novopridošla nevjesta donosi svjetlo i toplinu u svoj novi dom, a preko praga ju je prenosio kako ne bi uznemirila pretke za koje se vjerovalo da obitavaju ispod praga - kaže Mikas.
Na kraju nam je otkrio planove za budućnost.
- Postoji jedna izreka "čovjek snuje a Bog određuje", tako da planovi postoje. Osobno smo moja buduća supruga i ja jako angažirani na očuvanju gornjopoljičke tradicije i folklora najviše kroz udrugu Val Kulture. Na području Poljica, tu su udruge Društvo Poljičana Sv.Jure-Priko, zatim KUU Sv.Kliment iz Sitnog te KUU Mosor iz Gata. Svi na svoj način promoviramo Poljica. Koliko uspijevamo, teško je reći. Po mome mišljenju, Poljičanima treba samo zajedništvo, jer Poljica ne treba promovirati, samo očuvati da ne izgubimo svoj identitet, koji je danas već ozbiljno narušen - zaključio je Mikas.
