Na rtu Marjana, u blizini ostataka Dijanina hrama, nalazi se predromanička crkvica sv. Jure. Prvi put se spominje 1275.godine. Četvrtasta je, jednobrodna tlocrta s polukružnom apsidom na istočnoj i ulazom na zapadnoj strani. Duga je osam metara, a široka pet. Građena je od neobrađenog kamena različite veličine i oblika.
Sačuvan je ulomak oltarne pregrade koji, kao i sama crkva, datira iz ranog srednjeg vijeka tj. iz IX. stoljeća. Unutrašnjost crkve bila je pokrivena bačvastim svodom, nakon čijeg je rušenja izgrađen gotički. Istraživanja crkve obavljena su 1954./1955. godine, a radovi na konzervaciji su započeli 1972./1973. godine. Učvršćeni su dotrajali zidovi i svod, rekonstruirana apsida i krov, obnovljeno zapadno pročelje s ulaznim vratima i postavljen kameni pločnik u unutrašnjosti. (Split kroz povijest).
Sveti Jure, Juraj jedan je od najslavnijih kršćanskih mučenika Istočne i Zapadne crkve. Sv. Juraj i povijesna je osoba. Brojne crkvice i crkve u Dalmaciji posvećene su sv. Juri. Gotovo da nema većeg brda ili planine čiji vrh nosi upravo ime ovoga sveca. Danas slavimo njegov spomendan.
Redakcija svima koji nose njegovo ime želi sretan imendan!
Sveti Juraj: legende, blagoslov konja, narodni običaji
Sveti Juraj je, moglo bi se reći, univerzalni svetac. Štuju ga i katolici i pravoslavci i muslimani, a posebno ga štuju Romi. Omiljen je i u našim krajevima, njemu su posvećene mnoge crkve i mnoga mjesta, a zapravo malo tko od vjernika zna reći o svetom Jurju više od onoga da se liturgijski časti 23. travnja.
Iako o njemu ima vrlo malo pouzdanih podataka, tijekom stoljeća su nastale mnoge legende, velikim dijelom u vrijeme viteštva, koje toga mučenika (vjerojatno zato što je bio vojnik) najčešće prikazuju kao viteza koji ubija zmaja i spašava princezu. Tako postoji legenda (pripisuje se Giacomu di Varazzeu) koja tvrdi kako je u jezeru u blizini grada Silene živio zmaj, kojemu su svakodnevno za hranu morali davati ovce, janjad, telad ili kakvu drugu životinju. Međutim, zmaj se obezobrazio pa je počeo tražiti da mu žrtvuju mladiće i djevojke. Oni na koje je pala kocka bili bi bačeni zmaju. Jednom zgodom na takav način bi izvučena i kraljevna, ali dok je išla u smrt, sretne ju sveti Juraj i kaže da će ju spasiti ako kralj obeća da će se on i svi stanovnici ostaviti poganskih bogova i obratiti na kršćanstvo. Kralj spremno obeća. Kad je zmaj izišao iz jezera, sveti Juraj se zaleti prema njemu na konju i kopljem mu probode vrat. Potom ga sveza svilenim konopcem i povede pred kraljev dvor, gdje kralj još jednom potvrdi da će se obratiti, a sveti Juraj potom ubije zmaja.
Takve i slične legende, iako se mogu sa simboličke strane promatrati i u pozitivnom svjetlu (npr. zmaj je simbol zla, pa je simbolički riječ o pobjedi kršćanstva nad zlom i grijehom), učinile su od svetog Jurja manje sveca u punom smislu riječi, pretvorivši ga u narodnog heroja, bez gotovo ikakve povezanosti s istinskom vjerom.
Zato bi se bilo dobro držati sigurnih povijesnih podataka, bez obzira koliko oni bili šturi, jer je već sama činjenica da se o svetom Jurju sačuvao spomen kroz dugi niz stoljeća važna i vrijedna poštovanja. Tako npr. znamo da je sv. Juraj bio rimski časnik koji je umro mučeničkom smrću za vrijeme Dioklecijanova progona 303. god. u Kapadociji, kada su ga, zbog nepriznavanja poganskih bogova, osudili na smrt odrubljivanjem glave. Kao i mnogi drugi sveci njegova vremena, koji su podnijeli sličnu mučeničku smrt, i sv. Juraj nam može biti izvrstan putokaz u postojanosti u vlastitoj vjeri.
U tom smislu valja imati u vidu dobronamjernost starih hagiografa koji su donosili razne legende o svetom Jurju, kao onih koji su kroz nevjerojatne i gotovo nevjerojatne priče o hrabrosti toga sveca htjeli potaknuti narod na privrženost Bogu i na bolje prakticiranje svoga vjerskog života, pa u tom smislu čak ni te legende ne treba odbaciti kao potpuno bezvrijedne.
Tako npr. kaže legenda kako su sv. Jurja, nakon što je osuđen, najprije privezali na kotač koji je u sebi imao čavle, koji bi mu pri svakom pokretu kidali dijelove tijela, a on je unatoč tome bio veseo i blagoslivljao Boga. Štoviše, sve su mu rane zacijelile, a takvo čudesno ozdravljenje mnoge je obratilo na kršćanstvo. Također, na kršćanstvo se obratio i jedan vrač, nakon što je sv. Jurju dao vrč zmijskog otrova, a ovaj ga je jednostavno prekrižio i popio, i pri tome mu se nije ništa dogodilo. Svetog Jurja su mučili na kotaču s noževima, bacili ga u kotao u kojemu je bilo rastopljeno olovo, konji su ga vukli po gradu i na druge načine su ga pokušavali ubiti, ali je on svaki puta čudesno ostao živ. Štoviše, mnogi koji su gledali takva mučenja, preobratili su se na kršćanstvo. Na kraju je ipak ubijen, odrubljena mu je glava, a tijelo raskomadano i bačeno u bunar. Prema još jednoj legendi, glavu su mu anđeli uzeli iz bunara i odnijeli.
S obzirom na tolike legende i njihovu raširenost, u narodnom vjerovanju sv. Juraj je postao zaštitnik za mnoga životna područja, a posebno mu se pripisivala zaštita od zaraznih bolesti, opasnosti na moru, ratu, pred sudom i uopće u svim životnim opasnostima. Također, zaštitnik je zemlje, usjeva, zelenila (zeleni Juraj), stoke (posebno konja), zaštitnik je pastira, ratara, križara, vojnika i svih obrta vezanih uz ratovanje.
Jurjevo i narodni običaji
Spomendan sv. Jurja pada u proljeće – 23. travnja (ranije se slavio 24. travnja) – pa je štovanje toga sveca vezano, osim uz konje i druge životinje, uz molbu da Bog, po zagovoru sv. Jurja, blagoslovi usjeve i cjelokupna gospodarstva. Tako su se u raznim krajevima uvriježili i različiti običaji. Npr. među hrvatskim Romima vjernicima, uz blagoslov konja pronalazimo i običaj ranojutarnjeg umivanja u cvijeću, u nekim krajevima bi se pravili vijenci od trava i cvijeća pa bi se njima ukrašavale glave životinja (vijenci bi se stavljali oko vrata ili na rogove), drugdje su se cvijećem kitili pragovi i štokovi prozora i vrata, negdje su se u predvečerje palili krijesovi, preko kojih su mladići i djevojke preskakali kako bi se do idućeg Jurjevdana zaštitili od groznice, drugdje bi opet prolazile povorke s trubama napravljenim od vrbovih ili lijeskovih grana itd.
U nekim su krajevima bili uobičajeni i ophodi, kada bi mladići i djevojke išli od kuće do kuće i ostavljali po jednu zelenu grančicu (kao znak dobrih želja), i pri tome ukućanima pjevali različite pjesme, a domaćini bi ih darivali jajima, slaninom, novčićima ili kakvom drugom sitnicom. Potom bi domaćini te grančice zadijevali u polja, staju ili na neko drugo prigodno mjesto, kako bi si na takav način osigurali dobar urod i blagoslov u kući i staji. Ponegdje je bio običaj da majke svoju djecu išibaju koprivama, kako bi bila zdravija i otporna na bolest. Drugdje su mladići obilazili kuće svojih dragana i poljskim cvijećem kitili njihove kuće ili pleli ljuljačke, kao znak udvaranja. Naravno, posebno su se kitili oni koji su toga dana slavili imendan, kako bi im se na takav način prenio blagoslov.
Češće su sve te običaje pratili praznovjerni elementi, prepuni strahova od uroka, vještica i demonskih sila, a također su postojali razni gotovo magijski običaji. Primjerice, da bi se osiguralo zdravlje cijele naredne godine, bilo je potrebno odmah u svitanje okupati se ispod česme u ledenoj vodi. Djevojke su “provjeravale” hoće li se te godine udati na način da bacaju papuče preko kuće, pa ako se peta papuče okrene prema kući, bio je to znak da će se udati, dok su prsti označavali da joj se to neće dogoditi. Slično je bilo i sa strukom koprive, koji bi se preko noći stavljao na plot, a prema tome kako ga se zatekne sutra ujutro, znat će se hoće li udaje biti ili ne.
Domaćini bi vodom donosenom s blagoslova uoči Bogojavljenja (nekada se blagdan nazivao Vodokršće) rano ujutro škropio kuću, ukućane, staju, dvorište, kokošinjac i druge prostore imanja, kako bi se svi zaštitili od bolesti, vukova, zmija, demona… Na Jurjevdan su bile uobičajene i procesije, češće uz blagoslov polja, kao i mnogi drugi običaji, koji su se podosta razlikovali od mjesta do mjesta.
U nekim je krajevima bio običaj križićanja (tetoviranja, najčešće po rukama) na Jurjevdan, a kao spomen na turska vremena, kada su si djevojke pravile tetovaže u obliku križa na čelu, prsima i posebno na rukama (nadlanici), kako bi na takav način spriječile da ih Turci siluju ili odvedu sa sobom. Na dan sv. Juraja su se križićali mladići i djevojke od kojih petnaestak godina, a obično na način da se zamiješa med s usitnjenim izgorenim drvetom, te se u to umače igla i njome crta križ na tijelu, a potom se iglom po crtežu izbocka u nekoliko navrata, kako bi koža upila boju. I danas se mogu susresti starije žene, posebno iz bosanskih i hercegovačkih krajeva, koje imaju na ruci istetoviran jedan ili više križeva.
Možemo zaključiti kako je spomendan sv. Jurja tradicijski bio vrlo bogat dan, te da je, unatoč mnoštvu praznovjernih elemenata, to ipak bio dan iskrenog zajedništva, molitve i razvijanja vjerskog i duhovnog života.
Za kraj ovoga pregleda donosimo i nekoliko molitava sv. Jurju. (Izvor: Vjera i djela)
