Danas se slavi blagdan Male Gospe - odnosno spomendan rođenja Djevice Marije.
Na poseban način ga obilježavamo u Vepricu i Solinu, gdje se okupi mnoštvo vjernika. Iako je dan Male Gospe manji blagdan bez posebnih zapovijedi, iznimno je cijenjen među ljudima. Na toga dana, mnogi vjernici posjećuju marijanska svetišta ili prisustvuju misi u najbližoj crkvi.
Mala Gospa označava dolazak jeseni, pa se često čuje izreka "Gospa Mala - jesen prava!" Uz to, prema narodnom vjerovanju, Male Gospe je vrijeme kada lastavice kreću na svoje selidbe. U vjerovanju naroda, smatra se da ih Blažena Djevica Marija vodi prema toplijim krajevima i ponovno ih vraća na proljetni marijanski blagdan, Blagovijest.
Pravi seoski sajam, na kojem se moglo nabaviti - sve
Uz Vepric se većinom veže samo vjerski dio obilježavanja blagdana, dok se u Solinu godinama organizira sajam, koji je prije Drugog svjetskog rata bio najveći dalmatinski sajam.
O tome u svom vrlo vrijednom djelu “Solin sve u šešnest” piše Solinjanka Mia Sesartić, članica udruge “Solinjani”. O tome kolika je bila veličina ovog sajma govori to da su mnogi dolazili brodovima s otoka ili konjima i karima iz zapadne Bosne, Hercegovine, Dalmatinske zagore pa čak i Like. Navodi da je to bio pravi seoski sajam na kojem se moglo nabaviti sve, od igle do lokomotive.
Lokacija sajma bila je na potezu od mostića na Gospinu otoku, duž današnje Zvonimirove ulice do parka na Širini. Kao i pravi sajmovi tog doba, mogao se nabaviti razan poljoprivredni alat, bačve, mišina za vino, sukanci, pokrivači i razne rukotvorine.
Naravno, u ta doba je narod držao i stoku pa su tako na solinskom sajmu u ponudi bile mazge, krave i konji. Otočani su uglavnom kupovali mazge i tovare, a vrlo atraktivno je bilo njihovo maslinovo ulje, smokve i rogači.
Trgovci su također nudili povrće i voće. U izloge su stavljali crne bosanske šljive, koje su vagane kantarima. Pazar je već bio spreman užežin Male Gospe te bi sve već bilo prodano na sam blagdan, do podne.
Gospu se kitilo zlatom
Tradicija Solinjana i njihovih gostiju je bila čašćenje gospe ljubavlju, ali i zlatom. Ljudi su Gospi za zavjet davali zlatne medaljone i kadene. Tako su vjernici Gospin kip kitili zlatom i tako ga nosili u procesiji.
Dan prije Male Gospe bi se kip izložio ispred crkve te su se vjernici po cijelu noć molili kod kipa. Sesartić navodi da su žene znale i spavati u crkvi i na livadama Gospina otoka.
Posebno je svečano, kao i danas, bilo u kućama Solinjana. Uredili bi se domovi, izvadile nove vešte... Kuhala se juha i lešo meso, punile paprike, pečenje i kolač...
Neizostavan dio, možemo kazati i centralni, bila je misa, koja bi počela oko 10 sati. Procesija je išla drukčijim đirom u odnosu na ovu današnju. Polazila bi od crkve preko mostića, pokraj Živkove mlinice i Šangarkine kuće pa nazad kroz Solin glavnom ulicom. Za vrijeme procesije nitko od glazbenika nije imao dopuštenje svirati.
Zid smrti
Gastronomska ponuda u gostionicama nikada ne bi razočarala. Dobro se jelo i pjevalo, a nudile su se razne vrste pečenja, od janjca do patke. Iznosi i detalj da je u Solin tada dolazio splitski mesar Mitrović, koji je konkurirao poznatom Solinjaninu Vladi Grubišiću Gobušinu.
Tako se "ratovalo" cijenama te bi Grubišić uvijek bio povoljniji pa makar bio i u gubitku. Najveća atrakcija bila je u Parku na širini. Radi se o badnju, toliko velikom da je u njega mogao stati motorist, koji se vrtio u krug te bi se u sve većoj brzini popeo do vrha badnja. Uokolo badnja su bile montirane skale, kako bi ljudi mogli gledati tu atrakciju.
Naravno, i tada je bilo siromašnijeg svijeta, koji si ne bi mogao priuštiti obilniju gozbu. Oni bi sebi kupili beskvasni kruh, koji se zvao bortulac, a uz to bi uzeli kvarat vina i u njega umočili kolač.
Nudile su se i šabeze. Kako doznaje Sesartić, bile slične piću zvanom pašarete. Bile su s mjehurićima, bijele boje. Uspoređuje ga s današnjim spriteom.
Park je, kao i danas, bio pun vrtuljaka, u kojima su uživala djeca. Djeci su se kupovale tice klapalice ili lučice, odnosno slatko od brašna u raznim oblicima. Bilo bi tu i predstava u parku, a oni koji si ne bi mogli priuštiti ulaznice za sadržaje, pomagali su gazdama ručno okrećat vrtuljak i tako si zaraditi vožnju.
Od dječjih zabava se navodi i borba između čovjeka i medvjeda, tele s dvije glave, gađanje ruža na streljani, američki sladoled i tako dalje...
Mala Gospa - vlaški svetac, Ime Marijino - gospodski svetac
Nevjerojatna je informacija da bi na pazar navratio i jedan zubar, koji bi se oglasio zvonom. On bi vadio zube, uglavnom Vlajima. Svoju priliku su čekali i prosjaci, koji su potezali i za rukav, kako bi nešto dobili.
Na kraju o derneku kaže ovako: "Govorilo se: Ko koga privari, ko koga derne!". Solin bi, nakon derneka, smrdio i po pet dana. U narodu je bilo da je Mala Gospa vlaški svetac, a da bi Solinjani još više guštali iduće nedjelje, na blagdan Imena Marijina, koja se nazivala gospodskim svecem. Nije bilo derneka, a tu bi većinom dolazi svit iz Solina i Splita, pomoliti se i prošetati.
U povijesti ostaje zabilježena ratna 1943. godina, kada je na blagdan Imena Marijina bombardiran grad od strane njemačkih trupa. Tada je poginulo više od 40 ljudi, a bombardiranje je nastavilo još petnaest dana.
Svim žiteljima grada Solina, uz ove vrlo vrijedne detalje iz knjige, želimo sretan blagdan Male Gospe i Dan grada Solina!
Izvor: Mia Sesartić, “Solin sve u šešnest”, Solin, 2005.
