Spomen slavlje u Maclju povodom 74. obljetnice Maceljske tragedije i žrtava Hrvatskoga križnog puta održano je u nedjelju 2. lipnja. Misu i molitvu za žrtve "Križnog puta" koje su nakon Drugog svjetskog rata ubili partizani u Maceljskoj šumi predvodio je zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško.
Udruga Macelj 1945., odnosno udruga za njegovanje uspomene na žrtve Macelja 1945., organizirala je hodočašće povodom 74. obljetnice Maceljske tragedije i žrtava Hrvatskog Križnog puta, a program hodočašća se sastojao od pobožnosti križnog puta koji je napisao dr. fra Bonaventura Duda i mise u crkvi Muke Isusove u Maclju.
„Kada se govori o zločinima partizana nakon Drugoga svjetskog rata obično se zaustavlja na odnosima zaraćenih strana, na političkim i nacionalnim neprijateljstvima, na obračunima i osvetama, na razlozima i uzrocima koji bi trebali biti opravdanje za nešto što opravdanja ne može imati, ako želimo živjeti temeljni smisao ljudskoga postojanja. Ovakav zločin seže tako duboko da ga je nemoguće držati u okvirima zemaljske zbilje. Jer, ovdje se u Maclju nalazimo pred pokušajem zatvaranja neba, pred pokušajem ubijanja smisla. Uostalom, odlika svakoga totalitarizma jest provedba onoga što znače riječi ‘totus’ i ‘totaliter’, da napravi cjelovitost u kojoj je Bog suvišan, u kojoj je nebo zatvoreno, a vječnost izbačena“, rekao je biskup u homiliji.
„U mučenjima i ubijanjima koje objedinjuje naziv ‘križni putovi’ vidljiva je provedba komunističkoga ateizma koji je promicao zatvoreno nebo i protivio se smislu čovjeka kao Božjega stvorenja, koje je stvoreno za vječnost“, upozorio je mons. Šaško.
Pojasnio je da je ono što je bilo mišljeno kao završetak, zapravo bio početak sustava koji je nastavio oblikovati društvo i pojedince u njemu po mjeri zatvorenoga neba, javlja IKA.
„Iz toga su proizlazili izražaji nove ‘ateističke religije’, s vlastitim nametanim vjerovanjima i obredima, od kulta Partije do kulta ličnosti. Trudilo se oko naviještanja boljega svijeta; stvarani su ateistički blagdani, ne bi li se mijenjao vjerski kalendar; postojali su obredi inicijacije, ‘ispovijedi’ i provjere pred isljednicima te dugotrajne ‘pokore’ od kojih su mnoge bile progoni, zatočeništva i smrt. Mijenjala su se poimanja o obitelji, o slobodi, o domovini, o vlasništvu, a svatko tko bi, ne samo putem kršćanstva, nego i s pomoću kulture, umjetnosti, očitovao da je potrebno otvoreno nebo i smisao, proglašen je neprijateljem i nepoželjnim“, rekao je biskup.
Primijetio je da se nikada istinski nismo posvetili činjenici da su svi koji su postajali članovima Komunističke partije morali – formalno ili neformalno – proći putem odricanja od Boga i religije, prihvaćanja materijalističkoga sustava koji je duboko sebičan. To je, prema biskupovim riječima, strahovita rana u duhovnosti našega naroda.
„U ovim šumama nalazi se svjedočanstvo o onima koji su zatvorili nebo u sebi i nemilosrdno ubijali sve koje su smatrali prijetnjom svojemu raju bez Boga. Posebno su smetali ljudi koji u jasno pokazivali da vide otvorena nebesa i Krista koji je Početak i Svršetak. No, ipak, ubojice su bili svjesni da ta djela nemaju opravdanja. Zato su najčešće koristili noć, da nebo djeluje još zatvorenije; nametali šutnju, da svjedoci budu dohvatljivi tamom terora“, upozorio je mons. Šaško.
„I dok smo mislili da će u demokratskoj Hrvatskoj, pri urušavanju političkoga i svjetonazorskoga komunističkog sustava, istinom biti liječena bolest nacije, sada je sasvim jasno da je tijekom posljednjih trideset godina, umjesto da bude uklonjen, a rane zaliječene, ‘komunistički tumor’ metastazirao u svaki dio tkiva hrvatskoga bića. I svatko tko je otvoren istini može provjeriti da sve naše sadašnje poteškoće u hrvatskome društvu i njihovi plodovi vode do korijena koji je njegovan i jačan u komunističkome sustavu“, upozorio je biskup. Pojasnio je da je „taj korijen zalijevan nepoštivanjem čovjeka, oduzimanjem dostojanstva, nasiljem i neslobodom, stvaranjem interesnih sebičnih okvira u kojima je isključivost opravdavana vladavinom u ime naroda, dok je hrvatski narod morao trpjeti i šutjeti“.
Prema riječima biskupa Šaška, „taj je korijen bio pomno nadziran, prikriven u godinama rata protiv Hrvatske i oslobađanja domovine, ali je danas potjerao ne samo mladice, nego pokazao raskošne plodove koji su vidljivi od zakonodavstva do običnoga govora. I više od toga: te dvije razine kao da su se izmiješale, pa je i na društvenim mrežama i na katedrama moguće čuti jezik iz komunističkoga razdoblja u kojemu kao da smo prihvatili izjave o najstrašnijim ubojstvima kao o ‘nedovršenom ili nedovoljno dobro napravljenom poslu pobjednika’ ili pak o tome da su ljudi na čijim je kostima rupa od metka u zatiljku bili ‘legitimni vojni cilj’. Ne radi se o neodgojenoj i neupućenoj djeci, nego o sveučilišnim nastavnicima i najvišim dužnosnicima hrvatske države. Do kuda nas je dovelo zanemarivanje toga korijena?!“
Biskup Šaško pri tome je zapitao: „Nije li i rečenica: ‘Neka institucije rade svoj posao’ najvećim dijelom također plod komunističkoga pristupa, jer se na sve načine pokušava oslabiti te iste institucije, neprestano smišljajući kako onemogućiti da rade ono što bi trebale raditi, u svrhu veće pravednosti, brige za slabe, s pogledom prema novim naraštajima“.
Biskup Šaško također je zapitao: „Hoćemo li vidjeti što taj korijen nosi na granama pravosuđa, demografije, odnosa prema hrvatskim braniteljima; koliki je njegov udio u udaljavanju hrvatskoga iseljeništva od svoje domovine ili koliko je pridonio i pridonosi iseljavanju Hrvata danas? Nisu li prenesene laži iz toga razdoblja služile kao razlog razaranja Hrvatske i ne opterećuju li nas još i danas? Dubok je taj korijen i glede imovinsko-pravnih odnosa, u posljedicama otimanja vlasništva, sa svim poteškoćama koje postoje i na području pokušaja razvijanja zdravoga gospodarstva. Hoćemo li mu potražiti prepoznatljivost u kulturi, u medijima…? Slobodno“.
Mons. Šaško poručio je „dan nas ne trebaju pri tome smetati napadi koji će reći da je nekomu za sve kriv komunizam, kao da novo vrijeme nije donijelo svoje probleme. Nismo toliko naivni. Istina je da svako razdoblje donosi i svoje posebnosti, ali zanemarivanje istine o zločinima koji vape u nebo, ima svoju cijenu. Ovdje je narušeno zdravlje hrvatske nacije“.
Biskup je također upozorio da je „Snaga neistine tolika da je, bez ozbiljnoga provjeravanja i traženja potvrde onoga što se tvrdi, nešto jednostavno prihvaćeno do mjere da se nitko čak ni danas ne bi smio usuditi osporavati nešto što je bilo nametnuto kao činjenica koju ne treba dovoditi u pitanje, ali i kao sredstvo nametanja straha“.
Mons. Šaško upozorio je „da smo došli do neobjašnjive pojave da se danas u Hrvatskoj o svemu – barem nominalno – može raspravljati, samo je tema partizanskih i komunističkih zločina nedodirljiva. Naime, u odnosu na doba komunizma, postoji tek blagi pomak koji stidljivo kaže da je bilo zločina i s partizanske strane i u komunističko vrijeme. I tu se zastane, bez obzira na dosad pronađene desetke tisuća ostataka ubijenih na najokrutnije načine, povezane upravo s pripadnicima partizana i poslijeratnih nalogodavaca i izvršitelja, pripadnika Komunističke partije“.
Prema biskupovim riječima, „zbog toga, neki govore o zločinu bez kazne, a meni se čini da je posrijedi nešto još čudnije: zločini bez počinitelja, zločini bez zločinaca“.
„Premda je u doba komunizma bilo do u detalje poznato koje su partijske ćelije, komesari, jedinice, zapovjednici… djelovali na kojemu području i tko je za što bio, kako su govorili, ‘zaslužan’, a po tome odlikovan i nagrađen raznim povlasticama (a onda – očito – i odgovoran), svi ti podatci kao da su nestali u doba sadašnje hrvatske države, pa tako i odgovornost. A da je Republika Hrvatska, na temelju jasnih činjenica, jednakim kriterijima osudila sve totalitarne režime i ugradila u svoj ustroj i razvoj odgovornost i prema komunističkim zločinima, mnogih prijepora danas uopće ne bi bilo“, istaknuo je mons. Šaško.
Poručio je da „tko istinski želi dobro Hrvatskoj potrudit će se u brizi za istinu i provjeriti gdje je zbiljski uzrok naših poteškoća. Mi smo ovdje danas, jer vidimo da većina njih provire iz duha koji ni danas ne dopušta da iz znanih i neznanih mjesta dolično pokopamo ostatke ubijenih pokojnika. No, oni nas baš takvi upozoravaju da Hrvatska nema budućnosti bez otvorenoga neba“.
Biskup je nakon mise blagoslovio stijeg Udruge Macelj 1945.
