Kad netko spomene život u Dalmatinskoj zagori, većina će pomisliti na djedove u kombinezonima i bake s traveršama kako okopavaju polja od ranih jutarnjih sati, zatim domaću hranu iz vrta, vodu iz bunara i sve u svemu težak život uz puno rada i jako malo vremena za uživanje.

No, to više i nije baš tako. Danas ‘seljaka’ budi alarm na mobitelu, na internetu provjeri kakva ga prognoza očekuje tijekom dana, pa se automobilom zaleti po kruh, a usput u trgovini kupi i hranu za životinje. Moderna su vremena, današnji život na selu daleko je od onoga kakav se živio prije tek pedesetak godina. Ali, jedno je ostalo isto, a to su red, rad i disciplina od ranojutarnjih sati.

Prisjelo im podstanarstvo i ubrzani gradski život

Prošlog tjedna zaputili smo se u kliško zaleđe provjeriti što to danas znači živjeti na selu za jednu modernu obitelj.

U selu Nisko, desetak kilometara od Prugova, u svom domu ugostila nas je obitelj Plazibat. Prije nekoliko godina ova četveročlana obitelj je gradski život zamijenila seoskim i kažu, zbog toga nisu požalili niti sekunde.

Za vrijeme našeg posjeta Anka je bila u Splitu na poslu, a Neno, dovršivši sve obaveze oko blaga, dočekao nas je u društvu susjeda Davora i dvije kćeri – Antonije i Josipe.

Odluka o preseljenju na selo pala je, kaže, kada je vlasnica stan u kojem su bili podstanari odlučila prodati.

– Godinama smo živjeli u podstanarstvu u Splitu i Solinu i jednostavno nam to nije više odgovaralo, odlučili smo da nećemo tražiti novi stan. Ja sam ionako svaki trenutak svog slobodnog vremena bio na selu, a dobio sam i posao u školi u Brštanovu – govori nam Neno.

Suprotno svim običajima, uselili su u puničinu kuću, pa Neno tijekom razgovora često napomene kako se udao i kako nema ništa, jer ‘sve je ženino’. Naravno, nema u njegovim komentarima nimalo zle krvi, način je to na koji se na selu nekoć zezalo muškarce koji usele u ženinu kuću, a Neno se voli našaliti na svoj račun.

Jedni od rijetkih još drže autohtone Hrvatske posavce

U Niskom su Neno i Anka uredili lijep stan za sebe i dvije kćeri, a nabavili su i nešto blaga. Imaju koze, svinje, kokoši, magaricu, dva bika i konje, pa posla nikad ne nedostaje.

Neno i Davor naglašavaju kako su jedni od rijetkih koji još uvijek drže radne konje pasmine Hrvatski posavac, u narodu znan i kao Hrvatski hladnokrvnjak. Radi se o autohtonoj pasmini, a nekoć je svako kućanstvo u Dalmatinskoj zagori imalo barem jednog.

– Sada u cijelom selu ima 5-6 konja, a prije je u svakom zaselku bilo bar toliko, malo koja kuća ih nije držala. Ja i Davor imamo ukupno pet konja, a osim nas drži ih možda još pet, šest obitelji na ovom području. Slabo je to, ljudi ne rade u polju, pa i nemaju potrebu za njima – govori nam naš domaćin.

– Sad su konji u slobodnoj ispaši u Moseću. Imaju tamo bunara gdje nalaze vodu, pasu travu, a mi im svaki tjedan donosimo dodatnu hranu i provjeravamo ih – objašnjava Neno.

U vrijeme oranja konje dovode u selo, a pomažu im i pri drugim poslovima, poput vađenja krumpira, berbe grožđa i slično. Neni je hobi snimanje i montaža, pa mu je san, kaže, posaditi pšenicu i snimiti dokumentarac koji bi prikazao cijeli proces ‘od zrna do pogače’ – oranje, sadnju, košnju, vršanje uz konje… kako se to radilo nekoć. Danas to u Niskom nitko ne radi, pa mu je najveći problem naći ljude koji bi se s njim time pozabavili.

“S bikom stalno na oprezu, jer za trenutak nepažnje izgubiš glavu”

Iako smo znali da Neno drži bikove, iznenadila nas je impozantna pojava u štali. Jednoipolgodišnji Paun, iako tek ‘beba’, ima već 1.100 kilograma. Glava mu je, što bi se reklo u nešto istočnijim krajevima, k’o Cocin bubanj.

O koliko se opasnim životinjama radi govori i nedavna nesreća Neninog brata koji, baš kao i on, bikove drži već godinama.

– Vodio je mladog bika, ima godinu i pol dana kao ovaj moj, i samo ga je odjednom prebacio rogovima preko sebe. Razbio je glavu i cijeli se izlomio, sva sreća da je rođak bio s njim, inače ne želim ni pomišljati što bi bilo – govori potreseno.

– Sada su svi poludjeli za bikovima, a nekad ljudi nisu ni svjesni koliko je to opasna životinja. Držimo ih za koride, koje po Zagori imamo svako tjedan dana i treba s njima znati, uvijek biti na oprezu, jer izgubiš glavu za trenutak nepažnje. Ima ih jako dobrih i mirnih, kao što je moj Paun, ali opet nikad ne znaš – upozorava Neno.

O svojim bikovima brine, moglo bi se reći, kao o kućnim ljubimcima. Hrani ih posebnom hranom, odvodi na treninge i pripreme za koride, a u šetnjama od nekoliko sati i sam je izgubio 12 kilograma.

U ograđenom prostoru pored bika, izležava se desetak svinja. Neno je ove godine prvi put osušio pršute i pancetu, a time se, ako ga vrijeme posluži, namjerava baviti i ubuduće.

– Puno je tu posla, treba paziti kako se soli, kakvo je drvo na kojem sušiš, sve mora biti savršeno i onda je jako nezgodno ako se poklope visoke temperature. Prije je to bilo drugačije, sad je velika vlaga, slabo nam vjetar puše… Zbog toga još jako malo ljudi uopće i suši, a svinje ove godine držimo ja i još možda desetak susjeda – objašnjava Neno.

Hrana pretežno domaća, a za veće kupovine se ide u Split

Naš razgovor prekida Nenina punica pitanjem želimo li marendati, ali čeka se Anka koja će donijeti kruh.

– Svako jutro oko 9 sati nam dolazi pokretna trgovina sa svježim kruhom i pecivom, ali jutros nismo kupovali jer će donijeti žena kad se bude vraćala s posla – govori nam Neno.

Pitamo ga kako se snalaze za ostale namirnice i druge potrepštine, jer nismo primijetili trgovinu na putu do kuće.

– Većinu hrane imamo svoje; jaja od kokoši, kozje mlijeko, meso sušimo, a zimi punica peče i kruh ispod peke. Voće i povrće uglavnom posadimo, a sve ono što nam nedostaje, kupimo u trgovini u Prugovu. Po potrebi, za veće kupovine se zaletimo i do Splita, do kojeg kad nema gužvi automobilom dođemo za pola sata – govori.

Djeca zadovoljnija životom na selu nego u gradu

Antonija i Josipa u školu idu u osmoljetku u Brštanovu. Antonija je peti, a Josipa treći razred. Kako svaka generacija ima tek po nekoliko učenika, razredi su kombinirani, pa im nikad nije dosadno. U srednju školu će ići u Split, a do tamo će putovati autobusom. Davor dodaje kako su autobusne linije zaista česte i redovite.

– Jako dobra nam je povezanost. Prvi autobus kreće u 4:30, a onda otprilike svako sat vremena. Kod nekih linija se presjeda, ali dok jedan autobus dođe na stanicu, drugi već čeka, tako da tu nema problema. Ista stvar je s autobusima iz Splita. Jedini problem je što je zadnji iz Splita u 20:30, možda bi za mlade bilo dobro da postoji i neki kasniji, da mogu malo duže ostati vanka – komentira.

Djeca u selu imaju nekoliko prijateljica i iako imaju sva čuda moderne tehnologije, poput mobitela, tableta, laptopa, najdraža im je igra na otvorenom. Na pitanje nedostaje li joj život u Splitu, Antonija nam spremno odgovara: “Ne!”. I prije preseljenja s tatom je stalno bila na selu, sviđa joj se briga o životinjama i igra s prijateljicama u prirodi. S njom se slaže i sestra, koja uživa pomagati baki oko koza. Obje znaju i pomusti mlijeko, iako, priznaju, draže im je piti ono kupovno.

Nedostaje zabavnog sadržaja, ali i adekvatne zdravstvene skrbi

Na pitanje ima li što da im nedostaje u odnosu na život u gradu Neno nam odgovara:

– Vele toga. Nama starijima najviše fali kafić u selu, neko mjesto na kojem se možemo okupiti u ovim ljetnim danima. Zimi smo po sijelima jedni kod drugih, ali ljeti imamo kafić tek u Prugovu. Odemo mi i na balote u okolna sela, ali isto bi bilo lijepo da imamo neke zabavne sadržaje u selu – govori. Nedostaje, kaže, i sadržaja za djecu. Prvi vrtić je u Prugovu, a za sve ostalo moraju otići u Split.

Kako u Niskom živi tek nekoliko stotina ljudi, nemaju ni ambulantu. Ukoliko trebaju doktora, moraju otići u Muć, što je velik problem kod hitnih slučajeva.

– Ne daj bože da se dogodi nešto, dok dođemo do tamo ili Hitna do nas, može biti i prekasno. Mislim da bi bilo dobro da nam osiguraju nekakvu ambulantu, pa makar liječnik dolazio tek nekoliko puta tjedno, ima tu dosta starih ljudi i nije svima zgodno otići u Muć – govori.

Najbliži pedijatar je u Splitu, a tamo idu i ako zatrebaju zubara. Ali, svejedno kaže, zadovoljni su ovako kako im je, zdravo se hrane, mirno žive, djeca su sretna i to mu je najvažnije. Nadaju se da će se neke stvari promijeniti na bolje, ali o povratku u grad uopće ne razmišljaju.