U 18. stoljeću živio je veliki njemački filozof Immanuel Kant, česti kamen spoticanja na ispitima iz filozofije gimnazijalaca i studenata, ali i tvorac nekih od najvažniji moralnih zakona i filozofskih djela koja se mogu i moraju primijeniti danas. Jedan od citata i moralnih zakona ovog velikog filozofa glasi: "Nikad i ništa ne izaziva pobunu više od nepravde. Sva druga zla koja trpimo nisu ništa prema ovom."
Kada pročitate ovu rečenicu koju je zapisao Kant, još u 18. stoljeću, shvatite da je ona najbolji opis svakog čuđenja nad posljedicama koje prouzrokuje uzrok nepravde. Društvo u globalu pati od moralne krize, pa se događa da mi medijski djelatnici u čuđenju nekad pratimo i pitamo se kako je moguće da ljudi više reagiraju na posljedicu nego na uzrok. Svjesni činjenice da ljudski nagon za kaosom donosi klikove i visoku tiražu i gledanost prezentiramo ljudima ono što žele vidjeti, pročitati i čuti, a nekad i svjesno zanemarujemo osnovnu bit medija o obrazovanju. Ako se vodimo onom da medij treba informirati, zabaviti i obrazovati, onda smo debelo svi zakazali jer treću komponentu ovog pravila često izostavljamo.
S obzirom na to da ovaj komentar pišem kao osvrt na cjelokupna događanja u protekla dva dana oko napada na Zdravka Mamića u Bolu na Braču, netko će se zapitati čemu prethodni pasus. Probat ćemo odgovoriti to sljedećom tezom. Svaki događaj ima nešto što mu prethodi, onda centralno zbivanje i na kraju rasplet i zaključak, koji su u ovom slučaju jako različiti od čovjeka do čovjeka. Kao medij sebi ne možemo dozvoliti pravdanje nasilja, a čak bi bilo i licemjerno od nas osuđivati nasilje neistomišljenika i prihvaćati ga od istomišljenika. Tako da ovo nije likovanje nad nedavnim događajem.
Što je prethodilo?
Kako su mnogi, pisali Mamić je napadnut iz nepoznatih razloga, pa je čak i na našem portalu kratko vrijeme stajala ta rečenica. Ta bi teza bila točna u nekom paralelnom svemiru. Kada pogledamo niz nedjela za koja je Mamić optužen, pa potom povijest njegovog sukoba s navijačima, pa sukoba u ložama, na ulici, u gradskoj upravi, te sukoba s novinarima i vlastitim navijačima može se, koliko god nametljivo zvuči, doći do zaključka da su nekima frustracije došle preko glave.
Godinama hrvatski nogomet trpi diktaturu jednog čovjeka. Kada bi krenuli nabrajati od početka njegovog uspona pa do danas trebali bi pisati knjigu, malo veću od kineskog imenika, a i BBB-i su za povijest svog sukoba s Mamićem pisali feljton u nekoliko nastavaka. Mamića se često nazivalo najboljim hrvatskim menadžerom, što je u globalu promašena teza. Sustav koji je Mamić stvarao je zapravo balon od sapunice i koji je doživio svoj vrhunac. Ovaj sustav građen na novcu poreznih obveznika, prethodno dioničkog društva, a kasnije udruge građana kojoj neistomišljenici nemaju pristup, morao je doći kraju. Također je promašena teza o velikom trgovcu kojem su poslove ciframa pumpali kolege, koji pretendiraju da vire kroz Mamićevu, sada već, usnu šupljinu, a i velike prodaje koje postigao bile se u potpomognute sigurnom zaleđinom koju mu je pružao novac poreznih obveznika. Sve u svemu, da se ovo ne pretvori u tekstu o raščlanjivanju Dinama, nastavit ćemo s reprezentacijom, koja je nakon puštanja Mamićevih pipaka postala repka. Dugo je nogometni savez izbjegavao Dalmaciju i Split, ali dolaskom Mamića to je postalo izraženije.
Nekad su navijači iz svih dijelova Dalmacije pratili reprezentaciju u svaki zabačeni kutak kugle zemaljske, ali nakon godina gaženja i činjenice da je reprezentacija u 15 godina više puta nastupila u Londonu, nego u drugom gradu po veličini Hrvatske, ljudi su se zasitili repke i žele nazad reprezentaciju. U ovom slučaju Goebbelsovim metodama uvjerili su jedan dio naroda kako postoji animozitet juga prema svemu hrvatskom i kako dole postoji neka Orjuna koja upravlja akcijama protiv repke. Kako sam spomenuo narodni nagon gladan kaosa prima tu frazu, nastalu u tvornici tzv. sportskih novinara i kreatora javnog mijenja. Međutim, ne prima se na sve isto. Tako se iz dana u dan sve veći broj ljudi javno izjašnjava protiv repke i frustriran pustim zabranama, gaženjima i pretrpljenim poniženjima protestira i želi nazad reprezentaciju. Tako netko protestira tekstovima, netko pisanjem zakona, netko organiziranjem tribina i prosvjeda, netko bacanjem baklji, a netko i nasiljem.
Centralno zbivanje
Kako svi već znaju, Mamić je prilikom posjeta svom kumu Ivanu Ivančiću Bosi, lokalnom moćniku, napadnut od strane 22-godišnjaka. Prema izvješću, mladić je u trenutku primjećivanja Mamića zatrčao se i udario ga te je Mamić nokautiran upao u more. Mladić je odmah potom počeo bježati, a nekoliko lokalaca je potrčalo za njim dok je konobar Bosine pizzerije pokušao podapeti nogu mladiću. U nekim verzijama priče mladića su uspjeli uhvatiti Mamićev kum i lokalni HDZ-ovac, ali policija takvih saznanja nema, pa nećemo nagađati.
E sad, postavlja se pitanje je li nasilje rješenje. Profesionalno ću odgovoriti nije, privatno je opet nešto drugo. Tako da odgovor na to pitanje objektivno teško mogu dati, probat ću se vratiti na ono što je prethodilo. U tom dijelu stoji dio odgovora, a i u bespućima interneta nije teško googlati „Mamić USKOK“. Također i jedan dio odgovora stoji u onoj Kantovoj s početka teksta.
Rasplet i zaključak
Svjesni ste da je vijest odjeknula diljem regije, ne samo države, kako je Mamić udaren šakom u glavu pao u more. Teško je opisati radost urednika portala, nebitno kroz koju prizmu gledali Mamića, nakon takvog događaja. Kako sam rekao kaos donosi klikove, tiražu i gledanost(slušanost), a ovaj događaj u očima svakog urednika je blago. E sad, dolazimo do toga kako ga prenijeti.
Ljudi su se primili na ovaj događaj, neki su likovali, neki su branili lik i djelo Zdravka Mamića. „Djeluj tako da tvoja maksima volje u svako doba može ujedno važiti i za opće zakone.“ – glasi Kantov osnovni zakon čistog praktičnog uma, također primjenjiv u ovom slučaju kako kod aktera priče, tako i kod onih koji su na nju pisali osvrte i izvještaje.
Dan nakon, većina medija je ispunila svoj prostor pričom o 22-godišnjem ribaru s Brača objavivši njegovo ime, a neki su išli toliko daleko da su tražili i priču izvan priče o ovom mladiću. Rekla-kazala je postalo smisao našeg novinarstva pa se i danas plasiraju priče, koje su novinari načuli bez potvrde i stajanja iza svojih riječi onoga koji je priča. Zanimljivo, kako je prekjučer pao fokus na Bosu i momka koji je trčao za napadačem, ali ne onaj pravi jer nekima je dosta rekla-kazala. Grebati ispod površine za njih je već rudarski posao, a nije da se ne bi imalo što naći. Smiješna je i reakcija HNS-a i Dinama, koji se otkad im je Zdravko Mamić gazda, nisu oglasili na njegove ispade, vrijeđanje novinara, tučnjave po ložama i optužnice za kaznena djela koja mu se stavljaju na teret. Tako su nam HNS i Dinamo zabrinuti za hrvatski turizam i tvrde kako ovo baca veliku mrlju na našu turističku Meku, kao da je ovo izolirani slučaj i kao da se u idućih 4 mjeseca na našim otocima i uz obalu neće sukobiti tisuće pijanih turista, kao i svakog ljeta.
Sada se ponovno pitam dokad će posljedica biti veći problem od uzroka? Dokad ćemo svaki prekršaj u javnosti tretirati gore od kaznenog djela? Dokad će frustracije „malih“ (zapravo velikih) ljudi biti u fokusu društva, naspram kriminalnih radnji moćnika nauštrb malog čovjeka? Samo su neka od pitanja na koja još uvijek mi kao društvo nemamo odgovore. Na koncu, koliko god se trudio ostati objektivan, teško je upravo zbog Kantovog citata na početku teksta i s njim ćemo završiti ovaj osvrt.
"Nikad i ništa ne izaziva pobunu više od nepravde. Sva druga zla koja trpimo nisu ništa prema ovom."